• ONAIR
Imotska krajina, Istaknuto

Slivanjci: Što će nam izbori kad nam Runovići ne daju asfalt

Ima jednaaa duuuga cesta koja vodiii sve do Sliivna – možete komodno u zboru cvrkutati dok se ne približite malome mjestu u runovićkoj općini, a imotskome kraju. Više nema ni onoga mira ni one ljubavi iz pismice nego trešnja i drmusanje koje počinje već kroz Krstatice. Ni staza ni bogaza, nego neki davni asfalt iskrpljen poput stare štrace, mjestimično istrošen do gole zemlje, a prema dvadesetak zaseoka (većinu Slivna i čine zaseoci) uopće ga i nema. Traje to već godinama i Slivanjcima koji su opstali u svome kamenjaru, a takvih je oko 350 naspram 1700 prije pedesetak godina, puna je kapa! Zvali su nas – dolazite odma, mi ovu nebrigu općinskih vlasti više trpit ne možemo. Pa nismo budale, Slivna uopće nema u proračunu Općine Runović, ništa nemamo niti smo u planu.

– Neka mi Bog i mištani oproste ja ima godinu dana na sjednice Općinskoga vijeća u Runoviću uopće ne idem. A što ću tamo? Ruke se dižu kao na traci, nitko ništa ne pita, ako što zatražiš dobit nećeš, totalno ignoriranje. Sve što se zadnjih godina uredilo u mistu, sami smo platili. Zato ćemo pozvat mještane da bojkotiraju izbore, što će nama izbori i vlast kad od njih ništa nemamo – ljuta je Branka Barić, koja se nakon 38 godina vratila iz New Yorka, pa okupila slivanjske žene u već znamenitu udrugu, prvu posvećenu ženama ovog kraja, vrlo aktivnu i popularnu. Inače, slivanjska dijapora većinom je u Americi, Francuskoj i Njemačkoj, pa pomaže rodnom kraju redovito i obilato, nedavno su iseljeničke obitelji prikupljale s domaćima kolektu i uredili su župnu crkvu od krova do poda, piše Slobodna Dalmacija.

– Kako je bilo za one strmoglavije Jugoslavije, tako se nastavilo i danas, jedina razlika je šta smo onda bili pod Zagvozdom a sada smo pod Runovićem. Što god je tribalo radit radili smo i plaćali sami. Tako se udario porez na svaku kuću kad je tribalo provest ovu glavnu cestu, a narod je živio jadno i bijedno, zato ih je toliko i bižalo vanka. I kad je doša red na našu kuću mater mi je u suzama rekla: ‘Evo prodaj tele za cestu!’ Tako je to bilo a tako je i sad, par naših ljudi je do svojih zaseoka dovelo asfalt i platili su velike novce, da su čekali općinu još bi gazali po stinama. Sve šta smo dobili je vodovod, a najbolje bi bilo da ni vode nemamo – uzbuđen je Ante Lozina, član Mjesnog odbora i bivši općinski vijećnik, dodajući kako su Slivanjci prikupili novce za gradnju 65 grobnica, sve ogradili, što je stajalo 900 tisuća kuna. Valja priznat, gorko se smije, kako se i općina isprsila: dala je tri tisuće kuna za pjeskarenje staroga kamenoga zida oko šematorje, dok Nediljko Mrkonjić, predsjednik Mjesnoga odbora Slivna, nemoćno sliježe ramenima priznajući kako vlasti, općinske i županijske pred izbore obećavaju brda i doline, ‘evo samo šta nije i asfalt i mrtvačnica i nogostupi’, ali kad prođu izbori, ko te više poznaje. Raspala se i županijska ceste a općinskih cesta gotovo da i nema. Zadnje obećanje iz Županije je bilo – podcrtano – do svibnja. Eno sve kako je i bilo. Zahvalni su Slivanjci svome župniku dr. fra Željku Toliću, vele da sve što se pametno radi, on povede, ali fratar nije načelnik ni župan, on može uprositi i obnoviti ono što se tiče crkvenih stvari i imovine.

Spojilo se prije nekoliko godina Slivno na javnu rasvjetu – dobili svi, dobili i oni – ali tek su nedavno otkrili, kad su im to na povratku iz noćnoga života ispričali mladi, kako u Runoviću lampe svitle cilu noć, dok se njihove gase u ponoć. I da Runovići imaju led-rasvjetu, a oni obične žarulje koje žive par miseci, a dok se promijene nove, prođe još toliko. Da jeza bude veća, mrtvačnica se gradi već dvije godine i još nema vrata ni prozora niti je ožbukana, pa za sprovoda zebu kao u frižideru. Navodno je stajala milijun i po kuna, a fali još novca. Za to je Županija splitsko-dalmatinska dala 500 tisuća kuna a od prodaje grobnica dobilo se 900 tisuća i još nije završena. Daleko je Slivno od Runovića, a još dalje od Splita…

– Općina daje 600 tisuća kuna za sport i neka daje, ali da u dvadeset godina nisu mogli ni kune izdvojit za ceste do slivanjskih zaselaka, to ne može čovjek vjerovati. Da se radila jedna godišnje, sve bi već bile riješene. Ide trideset tisuća kuna godišnje za udruge ali za udrugu ‘Slivanjska žena’ ni lipe. I tako redom, nema para ni za šta u Slivnu u općinskome proračunu od 3,5 milijuna kuna. E pa nismo baš toliko ludi da ne vidimo što se zbiva – dodaje Branka.

Slivno je lijepo mjesto, ne može se se reći da nije, čista priroda, puno starih kamenih kuća, a i novih iseljeničkih. Osam bazena se izgradilo, a četiri su još u izgradnji. Jedan od većih napravili su Petar i Darinka Barić, koji su se nakon pustih godina vratili iz Njemačke i podigli kuću sa širokom okućnicom, malo je takvih i uz more. Sve imaju, cestu nemaju, odnosno imaju jednu izrovanu, staru najmanje nekoliko desetljeća.

– Pa jel žalosno ovakvoga merđana gonat uz ovo jada od puta – zafrkavamo Petra, dok otkriva bazen dug osam, širok četiri metra.

– A štaš… Nije Hrvatska samo ovde slaba, nedavno sam prošao od Marije Bistrice do Varaždina i ceste nisu puno bolje nego ove naše. Problem je u tome što naša općina ima proračun a ne zna se zašto. Što će ti proračun ako ljudima ne možeš dat ono najosnovnije – vodu, cestu, struju, prijevoz?! Vratili smo se nakon trideset godina iz Njemačke i znam vrlo dobro kako funkcioniraju te stvari kad je država odgovorna i jaka, ali napredna država ne zaimlje strane kredite na račun unučadi, ne valja to – upozorava Petar, koji će za koji dan bazen pustiti u pogon:

– Bazen mi je zgodna stvar, šta i mi ovde ne bi guštali u kupanju, makar zato da se ne moran gurat po Makarskoj i tražit u četiri ujutro misto za peškir, piše Slobodna Dalmacija. 

Foto: Arhiva s prosvjeda Slivanjaca

Prethodni članakSljedeći članak

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *