Sjetna i lijepa priča puna topline ispričana je u subotu u Krstaticama, u općini Zagvozd. Čini se da je upravo tom svojom toplinom otopila i snijeg što je proteklih dana to mjesto praktički odsjekao od svijeta.
No, ta priča ima i svoj početak.Tamo davne 1920. godine kršni i naočiti mladić iz zaseoka Ivanovići u Krstaticama, po imenu Jure, uzeo je malo kruha i nešto odjeće, pozdravio oca, majku i ukućane te krenuo u svijet. Bog dragi samo zna kako se dočepao Argentine. Tamo ostavi i svoje stare i umorne kosti, desecima tisuća kilometara daleko od groblja kod svoje crkve Srca Isusova. Istina, došao je Jure 1963.g. na kratko vidjeti svoje Krstatice, majku i oca pa onda opet nazad u Cordobu, Rozario, tko će sve znati više koji grad u dalekoj Argentini.
Zasnovao je obitelj, dobio sinove i kćeri pa njegovi sinovi i kćeri dobiše svoje potomke, Jurinu unučad. Pa i ovi dobiše svoje potomke i nitko nikada od njih nije došao u Hrvatsku, u Krstatice.
I u subotu pred vrata Čede Lizatovića, u još uvijek snijegom obavijenih Krstatica, inače poznatog čuvara baštinskog naslijeđa Imotske krajine, banuše gosti iz Argentine. Spomenimo, Čedina baka, sestra je od našega Jure s početka priče.
Dođoše mu Jurina praunučad Nadir (30), Katja (20) i njihova majka Norma (47). Zaželiše se vidjeti gdje se pradjed Jure rodio, gdje je naučio prve korake. Bijaše to susret pun emocija. Zagrlio Čedo svoju krv, iz očiju Nadira i Katije potekoše suze. A da priča bude još zanimljivija, s Nadirom dođe i njegova djevojka Andreja, rodom iz Slavonske Požege. Upoznala ona Nadira u Hrvatskom klubu u Buenos Airesu na nekom rođendanu i, eto proširiti će se hrvatsko korijene u Argentini.
A da ne duljimo s pričom o osjećajima, trncima, zagrljajima, što se prosuše u subotu po Krstaticama. Nadir ode vidjeti pradjedovu kuću, u dimnoj kuhinji gdje je Jure sjedio na starim tronošcima sjede i Nadir i Katja, Čedo izrezao najljepši pršut, kruh ispod sača, vino da ga na daleko nema. Prostrla se pečenica po gradelima, koštradina i kiseli kupus, pala i pjesma. Ljubio Nadir i Katja svaku ćošu pradjedove kuće, zaviriše na staro gumno, pitaše za detalje o životu u selu. Čedo i njegov rođak Benjamin Ivanović, Čedina supruga, cijeli zaseok naprosto se razletio da bi ugodio svojima iz Argentine. I, dakako, ostalo je za kraj obećanje da će svake godine netko od Ivanovicha iz Argentine doći u Krstatice.
OKVIR:
Nadir Ivanovich rad u rafineriji za preradu nafte u Cordobi, prvi put u životu vidio je i osjetio snijeg i to u pradjedovom rodnom mjestu. Oduševljeno je trčao po njemu,uzimao ga u ruke. Njegova sestra Katija preko našega Ministarstva obrazovanja dobila je stipendiju i studira hrvatski prvu godinu u Zagrebu. Sve to ide k tome da bi se Ivanovići mogli vratiti u Hrvatsku. Tko zna?!
