Mario je poginuo, Zdravko je teže, a Ivica lakše ranjen. Petar je neozlijeđe.
Velebit je, znate, za nas sveta planina. Nije bilo lako, taj kraški reljef prirodni je fortifikacijski objekt i svaki iole utvrđen položaj koji se nalazi na vrhu uzvisine ima takva svojstva da ga je praktički nemoguće osvojiti. Svako napadno djelovanje na Velebitu izlazi iz okvira vojnih doktrina o brojčanom omjeru za napad i obranu. Ipak, dragi je Bog te noći pogledao na nas i spustio gustu maglu, što će se kasnije pokazati kao važan čimbenik što nismo imali nijednu žrtvu u osvajanju Tulovih greda. Poveo sam pet dragovoljaca, prepuzali smo 600 metara po snijegu, hladnoći i magli. Naišli smo na prekinutu telefonsku žicu i, prateći je, došli smo pred neprijateljski bunker, neutralizirali ih… Točno 22 godine kasnije nekadašnji specijalac Ivica Glavota, pripadnik SJP BATT, do detalja se prisjeća te uspješno izvedene akcije, jedne od prekretnica za uspjeh operacije Maslenica u siječnju 1993. godine.
– Imali smo zadarsko zaleđe kao na dlanu. Odozgo sam gledao teške bitke, pa i svoju trojicu braće o čijoj sudbini nisam znao ama baš ništa. Sve dok do mene nije stigla strašna vijest o pogibiji sve trojice…
Pokošen sa 27 metaka
A u podnožju planine na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen sa 27 metaka iz automatske puške. Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život. Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene, ne zna ni sam, pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina. Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.
I opet bi isto
– Najstariji je kući vratio onog najmlađeg. Otac i majka bili su shrvani bolom, ali sretni što ta vijest o pogibiji trojice sinova, koja je stigla i do njih kao i do mene, nije bila istinita. Tjedan dana kasnije ranjeni brat Zdravko doslovce je pobjegao iz bolnice, još sav u ranama, i otišao našem bratu na grob, kada mu već nije mogao biti na pogrebu – kaže Ivica. Cijela tragedija njegove obitelji dogodila u jedan jedini dan, tog 27. siječnja 1993. godine. Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto. Bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata.
IZVOR: Večernji list
