“Ovo, ljudi, već prelazi u ozbiljnu stvar. Ne samim činom što već četiri mjeseca neki zaseoci nemaju telefonsku vezu, već i stoga što nas se kao državljane Republike Hrvatske svrstava u građane drugoga reda. Već ozbiljno mislimo da tamo netko tko gospodari telefonskim komunikacijama, tko je dužan popraviti telefonske instalacije, osigurati nam telefonske linije, na naše vapaje i pozive odmahuje rukom.
Sigurno govore da tamo neki ljudi iza brda stalno zivkaju pa pustite njih što govore. Ti isti ljudi uredno dobivaju račune i ono što je i najinteresantnije većina njih uredno ih i plaća iako im usluga nije osigurana.”
Ovakvo razmišljanje čuli smo u svim zaseocima Slivna u općini Runovići kada smo na njihov ponovni poziv došli i čuli priču o njihovim telefonima.
Već smo i pisali o čudnim događanjima kada je u pitanju telefonija u Slivnu. Čim malo zagrmi ili padne nekoliko kapi kiše isključi se linija, a pravi je rizik dignuti slušalicu jer vas odbaci udar struje. Onda zovete jedan broj, javi vam se posve drugi. Interneta ima dva dana pa ga nema mjesecima. Sve su to samo sitnice jer nekim ljudima uništeni su televizori Max adsl uređaji, da o telefonskim aparatima i ne govorimo. No, ono najvažnije u Slivnu živi populacija starije životne dobi i njima je komunikacija sa svijetom, odnosno njihovim najbližima, jedino i isključivo telefon. Upitna je i mobilna mreža. Neki ljudi moraju ići stotinama metara od kuće na neke uzvisine kako bi uhvatili signal mobilnih operatera.
“Tako je, vidite u 21. stoljeću što nam čine. I dok cijeli civilizirani svijet ima osnovnu životnu infrastrukturu, telefon, vodu, struju, mi u našem zaseoku gledamo ogoljene telefonske instalacije koje nosi vjetar, podupiremo drvene i dotrajale stupove od telefona da nam ne padnu na glavu. Punih 20 godina u selu nam je napravljen betonski okvir za instalacije, no ni danas u njemu nema ništa. I ono najvažnije, nemamo linije, ne možemo se javiti djeci u Split, Zagreb,Njemačku, a računi nam uredno stižu i ako ih ne platite prijete isključenjem,kamatama. Represija. Ma, što će to isključiti, kada ga i nema, velimo. Dođu ponekad neki radnici, nešto rade, linija se uspostavi dan-dva pa opet mjesec dana po istom. Pitam se, ljudi moji, dok smo bili u Njemačkoj da se ovo gore dogodi, svi bi direktori dobili otkaze. U nas se sve može!”, skoro u glas nam govore Ante i Joko Barić iz istoimenog zaseoka u Slivnu, pokazujući klupko telefonskih žica koje se njišu na stupcu, nevjerojatno i ljuti što na upite kod operatera ne mogu dobiti odgovor.
“I ovdje kod mene u mom zaseoku prava sramota. Nema dana kada stijenama ne zatvaram vratašca od ormarića gdje su instalacije od telefona da ne uđe vlaga, da netko ne pokida žice. Ispred moje kuće, a tako vam je od Krstatica pa sve do Vrgoračkog kraja na desetak mjesta iz zemlje vire kablovi, ulazi voda u ormariće pa kako će biti telefona?! Stvarno se Telecom ponaša nevjerojatno. Dakako, račune šalju!”, žali nam se Joko Jukić, pokazujući kako zaklanja telefonske instalacije kod svoje kuće u zaseoku Jukići.
Ljuti su i u zaseoku Talaje. Ivan Talaja koji sam živi u kući već četiri mjeseca nema liniju.
“Tako je, moj stric nema liniju, nemam ni ja. Tek prije dva dana došao mi je Internet i Boga molim, zbog djece, da se zadrži što duže, ali bojim se. Imam staru bolesnu majku i oca i ako sam od kuće na poslu ne znam što je s njima. Za dobiti mobilnu liniju u mom zaseoku moram po kiši, buri,snijegu izići iz kuće, uzverati se na obližnje brdo i onda razgovarati. Pa gdje to još ima?!”, veli nam Ante Talaja, dok se njegova sestra koja da bi samo čula staru majku i oca mora voziti sat i pol iz Splita.
“Da, želim čuti mamu i oca,ali kako? Onda je najbolje sjesti u auto pa ja i moj muž doći do Talaja. U današnje vrijeme u 21. stoljeću.”, veli Marija Talaja.
