Imotski zavod za upošljavanju u Mainzu (Njemačka)

IMOĆANI U MAINZUPrije desetak dana u njemačkom gradu Mainzu, u blizini Frankfurta, otvoren je svojevrsni zavod za zapošljavanje mladih  iz  Imotske krajine. Stvarno, nije šala, već istina. I dok su Imoćani u povijesnom naletu u ondašnju Zapadnu Njemačku početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća lunjali autobusnim i željezničkim kolodvorima njemačkih gradova od Ulma do Hamburga, tražeći gdje će prespavati par noći pa danima tražili posao, sada ih se uredno dočekuje, smjesti, počasti i za nekoliko dana u proceduri su za dobivanje posla. Nema što, vremena su se promijenila. Hrvatska je u Europskoj uniji, Mainz i Njemačka više nisu na kraju svijeta. Što ti je sada  našom autocestom i njihovim autobanom doći do Mainza iz Imotske krajine?! Brat bratu deset – dvanaest sati vožnje .I  to još s nekim starijim Mercedesom koji je djed kupio. Bože moj kako se povijest ponavlja. Koliko li se puta samo čulo od strane imotskih gastarbajtera znamenita rečenica: „E, neće moje dite u Njemačku, k’o i njegov ćaća. Ode u Njemačkoj  sam ostavio svoje zdravlje i  kopao kanale samo da mi dite i unučad imaju bolji život  i da nikada tuđinu ne osjete.“ Još su se više takve rečenice mogle čuti u euforiji stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske jer nitko se ni u snu nije nadao da neće biti posla za njihove potomke. Ali, prevarili su se. I dan danas iz Imotske krajine, koja je u neku ruku sinonim za gastarbajtersko povezništvo Hrvatske i Njemačke, odlazi kolona mladih. I ne samo oni, već i mlade obitelji s malodobnom djecom. Nisu to bilo kakvi odlasci, već s nakanom da se ostane. A kada vam djeca od par godina odu u neku novu sredinu brzo primaju navade tuđine. Gubi se, ljudi moji, srž hrvatska koju su upravo njihovi roditelji sanjali. Da o  njihovim (ponekim) živućim  djedovima i ne govorimo.

IMOĆANI U MAINZU 2

I tako, vratimo se na početak priče. Milan Katanušić, o kojem je pisala naša Slobodna Dalmacija, još 29. travnja prošle godine,  nakon samostalnog probnog rada u Njemačkoj, iz Imotskog  je poveo  u Mainz suprugu Ivanu i troje male djece. Snalažljiv, ubrzo je pronašao posao, djeca idu u školu, žena radi. Zadovoljni. No, tu nije stao. Vidjevši i čuvši kako je stanje u njegovom rodnom kraju gdje je više od pet tisuća mladih ljudi na burzi rada, gdje su hrvatskom privatizacijom uništene sve proizvodne i, nekada uspješne, imotske firme, gdje najveći proračun ima Centar za socijalnu skrb (oko 22 milijuna kuna na godinu). Ohrabren brojem Hrvata u Mainzu odlučio je, s tamošnjim poznanicima starosjediocima iz Imotske krajine, osnovati zajednicu Imoćana čiji je osnovni cilj slijedeće: Primiti sve zainteresirane Imoćane, osigurati im privremeni smještaj, naći im posao i onda zajednički raditi za doček novog  mladog vala iz Imotske krajine.

mainz 3

„Da, tako je! Ponosan sam sam na to! Izabrali su me za predsjednika zajednice. U samo pola godine uposlili smo 118 mladih ljudi iz Imotske krajine, zbrinuli 311 članova njihovih obitelji. Vjerujte, nisam ni znao da u Mainzu i okolici živi više od 2800 mojih Imoćana, njihovih potomaka. Najviše u Njemačkoj na jednom mjestu. Mainz je, nažalost, danas postao mali Imotski. No, ovdje se radi, zarađuje. Konačno ovdje imate i osmijehe na licima, a u mom gradu ljudi se jedino okupe na nekom sprovodu. Pogledajte moj Imotski, recimo srijedom, kada je na središnjoj ulici  nekada znalo biti nekoliko tisuća ljudi. Danas jedan ili dvojica. Jad i tuga.

mainz 1

Osnovali smo Zajednicu da pomognemo mladim ljudima, mladim obiteljima. I ovdje smo se u jednom razočarali. Vrlo rijetko je netko od ovdašnje rodbine primio ili zaposlio svoga iz krajine pa smo mi odlučili preuzeti taj odgovoran posao. Moj dopredsjednik Mario Perić i tajnik Bruno Parlov, kao i ostali članovi zajednice, odlučni su u tome. Pomoći ćemo, naći im posao jer znamo kako Imoćani  rade. Pomoći ćemo im dok se snađu za smještaj i to je to. Vidite, u samo posljednjih mjesec dana dobili smo zahtjeve i molbe za upošljavanje 1200 ljudi iz moje krajine. Kakva je tužna slika dolje.“, veli nam u telefonskom razgovoru Milan Katanušić i nastavlja:

„Planiramo do kraja godine uposliti još 300 naših iz Imotske krajine, naći im smještaj. Molim vas zapišite da se ovdje zahvaljujem našim ljudima poput braće Sagadin, Joli Laušiću, Rudiju Jukiću, Predragu Rokovu, Christianu Zeibigu te našem fra Anti Bilićukoji su nam pomogli u cijelom ovom poslu. A i naš Fenix magazin, list naše iseljeničke zajednice, pomogao nam je promoviranjem našega posla.“

mainz 2

Osim Milana kontaktirali smo još neke Imoćane koji su preko zajednice ili, kako je nazivaju, Imotskog biroa rada u Mainzu dobili posao.

OKVIR 1:

Vice Skako je Imoćanin, otac trogodišnje djevojčice, a sa suprugom čeka svoje drugo dijete. Kaže kako Milana Katanušića poznaje od ranije.

„Nazvao sam ga i rekao mu kako u Imotskom radim i po nekoliko poslova kako bih preživio. Profesionalni sam vozač, ali taj je posao jako loše plaćen. Nakon tog razgovora je prošlo nekoliko dana, nazvao me i rekao da ima posao za mene u Mainzu. Došao sam i sada vozim mikser za beton. Tu sam tek tri tjedna i sad preko Zajednice pokušavamo dobiti stan, kako bih doveo ovdje suprugu i dijete. Ništa mu nisam morao platiti. Kad sam došao Milan mi nije dao niti piće platiti. I sad mi suze krenu kad se sjetim na kakvu sam dobrotu svojih zemljaka naišao u Mainzu.“

VICE SKAKO ISPRED MIKSERA KOJI VOZI ZA JEDNU FIRMU U MAINZU (2)

OKVIR 2:

Marko Vujčić (34) po struci je dipl.ing. građevine.

„U Imotskom sam radio svašta. Od poslova u državnim službama, vodio sam turističku agenciju, prodavao osiguranja, a sad sam u Mainzu vozač kamiona. Imotski je strahovita tuga. I kad ima posla, novca nema.  Plaće kasne, ako uopće i dođu. Gotovo je nemoguće pronaći posao. Otac sam 11-ogodišnjeg sina i nije mi bilo lako ostaviti obitelj u Imotskom i doći u tuđinu. U Mainzu sam od rujna prošle godine. Vidjet ćemo kako će sve ići, ali zahvalan sam Imotskoj zajednici u Mainzu što mi je izišla u susret i našla posao
Nije mi lako. Ovdje je drugačiji mentalitet. A i teško je svakom Imoćaninu u tuđini. Nama nedostaje obitelj, dom…  Ali ne može se od mentaliteta živjeti. Čovjek treba imati posao kako bi se mogao brinuti o obitelji. Zato sam ovdje.“, veli Vujčić.

MILAN KATANUŠIĆ U SREDINI

OKVIR 3.

„Iznenadio sam se gostoprimstvom naših ljudi kad sam došao u Mainz. Imotska zajednica mi je pronašla smještaj, našla posao u kuhinji te pomogli dok se nisam snašao. Kratko vremena sam u Mainzu, ali uistinu sam zahvalan ljudima u Zajednici.“, veli Ivan Bilopavlović iz Vinjana  kod Imotskog.

OKVIR 4:

Izgleda da članovi Zajednice Imoćana u Mainzu imaju i još u planu neke projekte.

„Razmišljamo o otvaranju Imotske kuće u Mainzu gdje bi u trgovinama prodavali autohtone imotske i hrvatske artikle.“, dodaje Katanušić.

IMOĆANI ZAJEDNIČKI ZA SVOJE SUNARODNJAKE

Print Friendly, PDF & Email
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com