U Imotskoj krajini svako novo radno mjesto je od iznimne važnosti. Nekoliko je razloga za to, ali onaj najvažniji je da se time sprječava sve masovniji odlazak mladih ljudi, pa i cijelih obitelji, na rad u inozemstvo. Upravo taj prokleti imotski egzodus može se na jedan način spriječiti poduzetništvom ovdašnjih ljudi. Jedan od takvih lijepih primjera bilježimo u Prološcu kod Imotskog.
Nekako baš u svibnju prošle godine, po već ustaljenom redoslijedu kroz zaseoke u Prološcu Donjem, prolazio je kombi jednog pekarskog obrtnika nudeći svježi kruh. Ljudi su kupovali, već naviknuti na to, pa tako i obitelji Danijele i Maria Maršića. Njihova šesteročlana obitelj kupovala je oko dva kilograma kruha.
„Danijela…“, reče jednom Mario, „Oprosti mi Bože, ali kruh nije ni blizu onoga našega domaćega kojega je tvoja i moja mater prečala i pekla.“
Mario nije vjerovao da će Danijela potom odlučno kazati: „Pa nismo ni mi neuki. Hajdemo u našoj kući otvoriti pekarnicu, lijepo mijesiti kruh kako su nas učile babe i matere i prodavati ga. Neka se samo radi po naš starinski način, bez primjesa i mišanja umjetnim mišalicama, već ručno, pa ćeš viditi kako će biti drugačiji.“
Poduzetnom Mariju, koji je inače vrsni majstor za obradu kamena, nije puno trebalo da prihvati ideju.
„Ima nas šest u kući, još je četvero djece od kojih je dvoje punoljetno. Nemaju posao, a završili škole.“, veli Mario.
I tako Danijela i Mario otvoriše pekarnicu. Danijela postade nositeljem firme, kupili potreban namještaj, na desetke plastičnih posuda, a Mario kao vrstan majstor od čiste domaće opeke napravio peći. U imotskih starih kovača dali su izraditi željezne poklopce sače (peke). I krenuše. Zamiješaše ručno prvo tijesto za stotinu kruhova. Čisto brašno, bijelo i crno, bez ikakvih primjesa i aditiva. Sve to kupiše i opremiše gotovinskim kreditom
„Mislili smo ako ne bude ići, nećemo nikome ostati dužni. Propali, pa propali. Ali u sebi sam mislila da to ne može ići po lošemu. Kruh mijesimo našim rukama, stavljamo samo zdravu vodu s naše rijeke Vrljike, pravi kvasac, pečemo ga po starinski način i to se mora prepoznati.“, veli Danijela.
I sada, godinu dana poslije, Danijela i Mario zaposlili su ni više ni manje nego jedanaest ljudi koji imaju urednu i vrlo dobru plaću. Zaposlili sina i kćer. Od stotinjak kruhova već je brojka skočila na devet stotina do tisuću. Kruh se prodaje k’o lud. Svakim danom potražnja je sve veća. Prodaje se u Kaštelima, Makarskoj, Splitu, diljem Imotske krajine. Stižu samo pohvale. Ljudi im dolaze na kućna vrata tražeći Samčovića male peke.
„To je izum moga Marija. On je prvi počeo s malim sačima iako pečemo i one standardne. No ovi mali, od 950 grama, kupuju se da ih ne možemo više zamijesiti. Ja i još pet – šest mojih radnica već smo od 18 sati svakim danom u pekarnici. I onda mijesi, miješaj, rukama. Je teško, nije lako pripraviti smjesu za tisuću kruhova, ali neka, neće u našu pekarnicu stroj za miješanje, neće ni grama aditiva, ni bilo kakve kemijske smjese. Brašno, voda, sol i kvasac, dobra vatra i to je to.“, veli Danijela.
„Žena vam vodi posao. Da nje nije bilo ne bi se nikada ovoga prihvatio. A kako ja vodim marketing mogu samo kazati da ćemo do 1. lipnja proširiti prodaju, otvoriti još tri prodavaonice u Imotskoj krajini, pojačati prodaju u Splitu i mjestima Makarskog primorja i Omiša. U planu mi je uposliti još desetak ljudi. Kada dostignem dnevnu proizvodnju od tisuću i pet stotina peka, to će onda biti pravi posao.“, veli Mario.
Kruh firme Samčović (nadimak loze Maršića) osvojio je splitske kupce. Na prodajnom mjestu na starom pazaru čeka se i red za prološki kruh ispod peke, Kaštelani počiste police već u ranim jutarnjim satima, Makarani isto. Maršići uredno isplaćuju plaću, državi doprinose i poreze, nikome nisu dužni, a svojim kruhom ubrzo će hraniti i dvadesetak imotskih obitelji.
Pa neka netko kaže da se samo od kruha, koji se mijesi i peče na starinski način, ne može lijepo živjeti.
