Glazbena umjetnica, profesorica klavira, asistentica na šest kolegija Glazbene akademije, jedna od najboljih hrvatskih B-vokala, suradnica najvećih hrvatskih estradnih zvijezda,vrsna pjevačica, dirigentica, skladateljica, uzorna i pedantna radnica, istinski pedagog, korepetitor sa samo devet godina života, maturirala glazbenu školu sa 16 godina, počela raditi s učenicima glazbene škole u Imotskom sa samo 17 godina. Od 15. godine svirala i pjevala u nekoliko bendova u Splitu. Još, k tome, uzorna majka, dobra supruga, odlična kuharica, izvrsna vozačica, druželjubiva, prijazna, s vječnim osmjehom na licu. Jednom jedinom riječju, Alenka Milano!
Ako pitate bilo kojeg učenika iz brojnih generacija koje su prodefilirale klupama poznate imotske Glazbene škole Dr. fra Ivan Glibotić, u 28 godina njenog postojanja, koji im je profesor ostao u najljepšem sjećanju, ako pitate alfu i omegu škole njenog utemeljitelja, već legendarnog kapelnika imotske gradske glazbe, prof. Ivana Glibotu Crnoga koji je radnik u posljednjih 27 godina neizmjerno odan njegovoj školi i njegovim učenicima, garant će to biti Alenka Milano. Ona je u istom trenutku Splićanka, Imoćanka, Mostarka, Zagrepčanka jer u tim gradovima radi i boravi tijekom tjedna. Vikendom je po velikim koncertnim dvoranama, estradnim scenama širom Europe. Obišla je pjevajući i svirajući skoro cijeli svijet. Nezamisliv je bilo koji koncert najpopularnije hrvatske estradne zvijezde Severine Vučković bez nje, bez njenog glasa .
„Vi u nedogled u hvaljenju moje malenkosti…“, bile su prve riječi profesorice Milano kad smo je zamolili za ovaj razgovor u pauzi rada sa mladim Imoćanima u njihovoj glazbenoj školi.
Kad smo ukazali i na činjenicu da je već punih 27 godina u Imotskom, da je u tih 27 godina s imotskim učenicima osvojila pregršt što regionalnih, što državnih, nagrada, da je njenom velikom zaslugom stvoren i jednog od najboljih mladih pijanista na svijetu Marijan Đuzel te kako konačno uvijek i na svakom mjestu hvali izniman talent mladih Imoćana za glazbu, onda zaista nije mogla odustati od razgovora.
„Pa, dobro, druženje s klavirom počela su tamo u drugoj godini života. Ozbiljno! Zamislite, dok su druga djeca još uvježbavala korake kako hodati, ja sam vam lijepo ponavljala skladbe na našem klaviru koje bi svirala sedam godina starija sestra. Osim toga i tata i mama, pa rekla bih i cijela tatina obitelj bila je nekako u glazbi, svi su znali svirati gitaru. Tata je išao u glazbenu školu, svirao trombon. Moja mama divno pjeva, i njen tata, moj djed je, kako su govorili, davno pjevao na radiju. A to vam je tada bilo ono vrhunac u glazbi. Sestra je išla kod časnih sestara u glazbenu školu pa sam i ja bila jako zainteresirana za glazbu, za klavir. Sve bih ja ponavljala što bi ona svirala. Stalno sam i kao dijete pjevala. Kada bismo išli automobilom ja bih bila ta koja je zabavljala pjesmom. I nije to bio baš kakav – takav prvi glas, to je bila neka terca, neki bariton.
I jedno poslijepodne tata je čuo na radiju da u Splitu primaju djecu u glazbeni vrtić. I tako imala sam prijemi i primili su me tu s pet godina. Kako sam bila mala rekli su mi da bih trebala ići u neku pripremnu školu, no moja profesorica Olga Račić bila je na prijemnom i kazala da me hoće obvezno u školi. Mama je pratila moje probe, nastupe, imala sam punu podršku obitelji. Nisam znala ni pisati, ali note sam znala pisati i čitati. Imala sam mnogo državnih nagrada, išla sam na klavirska natjecanja. Pauzirala sam i treći i četvrti srednje u Josipu Hatzu, ali sam prije maturirala. Onda sa 16 godina nisam mogla upisati akademiju i morala sam čekati pune dvije godine. Diploma mature me čekala u ladici ravnateljeva stola. Tu sam bila silno razočarana. No i dalje sam odlazila na sate klavira. Profesorica Gordana Lentić predložila mi je da ne gubim vrijeme i predložila sljedeće: „Otvara ti se natječaj u jednoj glazbenoj školi u Imotskom, prijavi se! Bolje ti je raditi i tako čekati upis na akademiju.“ I ja se prijavila. Eto, baš tu se i otvorila jedna nova stranica u mom životu. Imotski, njegova glazbena škola, nepoznata sredina, novi ljudi, meni tek sedamnaest. I ja odlučih otići u Imotski. Sjećam se autobusa, brda, dva i pol sata vožnje. Bože moj gdje ja idem, pitala sam se. Bijaše to 1987. godine. I tako u Glazbenoj školi ozbiljno sam počela raditi i to u vrlo teškim uvjetima. Neki učenici bili su od mene mlađi šest, sedam godina. No već i tada u tim uvjetima zavoljela sam Imotski, ljude, kolege na poslu i vidjela nevjerojatan talent mladih Imoćana za glazbu.
Usput sam, naravno, završila i ta dva razreda srednje škole, imala i svoj bend, svirala sam. Grupa se zvala „Hod“, bio je tu Ranko Adorić. Repertoar od rock and rolla do zabavnih pjesama. Paralelno sam radila u još jednom bendu koji se zvao Duga. Počela sam tada i pjevati. Sjećam se, svi pravi splitski bendovi vježbali su na jednom mjestu u tehničkom klubu mladih. Bili su tu Gibonni s „Osmim putnikom“, Grašo, Marijan Ban s „Dalekom obalom“, Neno Belan, Đavoli. I onda 1989. sam se udala i rodila mog sina Duju 1990. godine, ali nisam prekidala rad u Imotskom, niti u bendovima. Silno mi je pomagala moja majka u odgoju Duje. Odlučila sam da neću tada ići na akademiju. Jednom, sasvim slučajno, pozvana sam od jednog prijatelja da pjevam B-vokal u studiju. Ušla sa prvi put u studio i od tada praktički ne izlazim iz njega. Bila sam godinama najtraženiji B vokal kod nas. Nema pjevača s kojim nisam radila. Od Olivera Dragojevića, Minee, Thompsona, njegov prvi album, Vanna pa svi Huljićevi pjevači, Danijela, Grašo, Doris Dragović pa Grdović , Stavros. Onda su se počeli raditi veliki koncerti i mene su obvezno svi zvali da pjevam uživo. Gripe, pa sportske dvorane, onda s Oliverom u Areni u Puli, Olimpia… Paralelno, puna satnica četiri dana u tjednu rad u Imotskom. Bože koliko sam putovala s koncerta na koncert vikendom pa onda prvi dan u tjednu odmah imotska glazbena škola.
Tamo 1996./97.g., Tonći Huljić mi je predložio da dođem svirati u Magazin. Tada je Grašo upravo počeo sa samostalnim nastupima. Tada je moj Duje počeo ići u školu. Uvečer bi s njim radila pa do kasno u noć snimanja u studiju, malo sna i onda opet pravac Imotski. Odmah nakon završetka nastave u Imotskom trka na autobus za Split kako bih dočekala svog Duju. Naprosto sam u svemu uživala jer sam bila sigurna i u svoju najbolju prijateljicu i kumu Anitu i njenu mamu koji su mi također pazili na Duju sve do dvanaeste godine. U dogovoru s Huljićem krenula sam s Magazinom. Tada je već i Jelena Rozga počela pjevati. Sve se to tako zahuktalo da smo radili non stop punom parom, s koncerta na koncert. Sjećam se da smo jednom u prosincu odradili čak 21 koncert. Pa Amerika, Kanada, mnoge europske zemlje, Bosna i Hercegovina, cijela Hrvatska. Svirala sam klavijature i usporedo pjevala s Jelenom. Bilo nam je super u Magazinu. Paralelno sam radila i velike koncerte s ostalim pjevačima. Kad sam radila onaj koncert s Oliverom u pulskoj Areni došla je Severina i onako poduzetna tražila je poimenično ljude za svoj bend. Pitala je moju ekipu želimo li svirati s njom. Ponudila nam je dobre uvjete. Kako je ona bila i moja prijateljica iz glazbene škole pristala sam, s tim što sam se vrlo uljudno i prijateljski nakon tri mjeseca rastala od Magazina. Ostali smo veliki prijatelji. Krenula sam sa Severinom i evo tako punih trinaest godina. No, Imotski je ostao uvijek na prvom mjestu. Često sam razmišljala da odustanem, no to je bilo jače od mene. Godinama sam uživala u Imotskom i kazala sam sebi: „Alenka tu je tvoja baza, tu si prava ti.“ Ja se osjećam da sam u temeljima te škole. Čak su se probe djece iz te škole, kada sam bila na bolovanju, održavale u mom stanu u Splitu. Ravnatelj Glibota bi ih sjeo iz Imotskog u kombi i doveo u Split jer smo se pripremali za neko državno prvenstvo. Dogodio mi se i Marijan Đuzel, poslušno i vrhunski talentirano dijete. I vidite gdje je dogurao. Silno sam ponosna na njega. Svjetski je to pijanista. A prof. Glibota je govorio: „Alenka, vrhunska si u svemu, ali isto tako važan je taj papir, ta diploma akademije. Ti ćeš to lako i brzo srediti.“ U Splitu nisam mogla paralelno raditi i studirati, nisu mi mogli izići u susret. No u Mostaru su isto predavali vrhunski stručnjaci, profesori iz Splita, Zagreba. Priupitah sebe hoću li moći sve to izdržati. Split, koncerti, Imotski. I onda prije osam godina sam upisala glazbenu kulturu u Mostaru. Završila sam akademiju s ocjenom 5,0. Paralelno sam radila u Imotskom, svirala sa Severinom, a u Mostaru jedna od najredovitijih studenata. Dobila sam i rektorovu nagradu na četvrtoj godini studija pa upisala i glazbenu teoriju i to završila u roku. I moj Duje upisao je kineziologiju u Mostaru, tako da sam i kao mama bila njemu u jednu ruku servis. Na traženje tamošnjih profesora ostala sam raditi kao stručni suradnik te asistiram na šest kolegija. Prva i druga godina dirigiranja, zbor, asistent na solfeđu četvrte godine, pa teoretičari, pa glazbeni oblici i stilovi devetnaestog i dvadesetog stoljeća, i da više ne nabrajam. Vodim i mješoviti pjevački zbor akademije. Vjerujte, sve izvrsni pjevači, čuti ćete ih, doći ću s njima u Imotski, pokazati ih i Splitu.
Prekinuh tu Alenku jer mi jednostavno nije moglo ući u glavu odakle tolika energija. Svi imamo dan od 24 sata, vrijeme za rad, vrijeme za odmor, a ta žena toliko radi. Nevjerojatno.
„E, da, da vam zaključim kada već inzistirate jedan moj radni tjedan.“, reče Alenka i nastavi:
„U ponedjeljak ustajanje ranije, rad u kući domaćinski, skuham, pripremim predavanja.. Kažu da sam odlična kuharica, a moj Duje obožava maminu spizu. Onda pravac Imotski. Sada je to lakše, dobar sam vozač, dobre prometnice. U Imotskom odradim cijeli dan sve do večeri. Sjedam potom u automobil u večernjim satima i pravac Mostar. U utorak cijeli dan radim u Mostaru do 18,30 sati. Imam samo jednu pauzu za ručak. Potom opet automobil i pravac Split. I onda dolazi srijeda, nekakav moj dan za odmor. Pripremam predavanja, kuham ručkove i obvezno dva tri sata sam za klavirom. Usput sam i majka. Četvrtak ponovno Imotski. Radim cijeli dan. U večernjim satima vratim se u Split. Tuširam se, nešto pojedem, pa me moj sin oko 23,30 sati vozi na autobusni kolodvor. Tamo u ponoć sjedam u, zamislite, autobus imotskog Autopoduzeća i pravac Zagreb. Ujutro u šest čeka me moj suprug na kolodvoru, kojemu sam neizmjerno zahvalna na silnom razumijevanju za moj posao. Odvede me u naš stan u Zagrebu gdje onda idem na spavanje. Potom dolazi petak i pripreme za koncert sa Severinom vikendom. To je tako lijepo organizirano, da, recimo, ako je koncert kod nas po mene dođe vozač našeg kombija i onda idemo na put. Rijeka, Pula, Slavonija. Ako je negdje vani, sjedamo na avion, odradimo koncert. Nedjelja navečer ponovno u ponoć autobus iz Zagreba i pravac Split. Malo se odmorim, zaspim i onda se ciklus nastavlja. Ponovno pravac Imotski. I tako evo punih petnaestak godina. A kada je vrijeme praznika ili nemam neke koncerte vrijeme provodim s mužem u Zagrebu. Kako mu je mama, a moja dobra svekrva, bolesna, brinem se i o njoj, skuham, operem, popeglam. Družim se puno sa svojim suprugom, svojim sinom, kćerkom iz prvoga braka moga muža s kojom se divno slažem. Radim, također, u radnoj sobi s užitkom aranžmane. Imam i psića kojega šećem. Taj pas Toto mali Maltezer, poseban je ljubimac i član obitelji.
„Pa kako, gospođo Alenka, jednostavno to uspijete organizirati, pitam ponovno?“
„Lijepo, treba samo malo organizacije i volje. Beskrajno nesretna bih bila da mi se na bilo koji način prekine taj četverokut Split – Imotski – Mostar – Zagreb. Ne radi se ovdje ni o potrebitim novcima, već o ljubavi za glazbom,poslom, djecom, koncertnim, binama.
Kažem mom mužu: „Bruno, ja ne mogu bez svega ovoga.“ A on onako razumljiv, puna mi je podrška, nevjerojatno razumljiv. I to mora onda štimati. Moja parola je uvijek ista. Živi svaki dan kao da ti je posljednji u životu. Imaj u sebi uvijek dovoljnu dozu adrenalina i voli ono što radiš. Jedva čekam Split, pa moj Imotski, pa Mostar, pa Zagreb, onda pjesma i cupkanje po binama na koncertima. Sada mi je i sin diplomirani kineziolog pa mi daje savjete kako zadržati kondiciju. Znadete, nije meni više dvadeset godina.“, reče nam na kraju razgovora Alenka Milano.
No, otkriti neću koliko je ovoj modernoj glazbenoj maratonki godina. To i nije važno,a nije ni pristojno pitati za to. Procijenite sami,a nakon ovoga razgovora. Samo znam da je malo ovakvih.
OKVIR:
-Ja sam vam i svojevrsna ambasadorica ova četiri grada. Moj Split, grad moga Duje, moji prvi glazbeni iskoraci, moj Imotski grad s najviše glazbenih talenata u Hrvatskoj, pa Mostar, divni ljudi,moj Zagreb rodni grad moga muža. Kada mi netko kaže nešto protiv Imoćana i Hercegovaca ja vam skočim i govorim o tim divnim ljudima, o karakteru, radišnosti. Kada netko takne u purgere, Zagreb, ja vam kažem kako su to također predivni ljudi. A o mom Splitu da i ne govorim.“,reče nam Alenka Milano.
