Imotska Vodoprivreda, čini se, drži svojevrsni rekord u Hrvatskoj kada je u pitanju najniže isplaćena otpremnina nekom radniku, nakon što je tvrtka, nakon trogodišnjeg stečajnog postupka, likvidirana. Riječ je o radniku Marijanu Gudelju koji je dobio 57,43 kune otpremnine. Slično je prošlo i ostalih 44 njegovih kolega koji su ostali u krugu posljednjih za isplatu otpremnina, u kojem najveća otpremnina iznosi 2.022,20 kuna, a većina ih iznosi 100, 200, 300, ili 400, te rijetko 500 kuna.
Stečajni vrtlog
Vodoprivreda je posljednja imotska tvrtka u cijelom nizu onih koje su se ugasile u specifičnom imotskom stečajnom vrtlogu. I kada se približavao ishod stečaja, kada su iscrpljeni radnici mjesecima s nadom očekivali isplatu zakonom zajamčenih otpremnina i zaostalih plaća, uslijedio je šok.
Radnici, ali i Porezna uprava, Ministarstvo financija, Agencija za osiguranje radničkih potraživanja, dobili su samo 1,625 posto utvrđenih potraživanja odlukom Trgovačkog suda u Splitu. Istina, radnici koji su bili u višem, prvom isplatnom razredu već su prije dobili nekakve mizerne nadoknade, ali nikada ni blizu onih zajamčenih.
– Strojar sam po struci, deset godina sam radio i stvarao firmu. Tri brata i ja bili smo dragovoljci Domovinskog rata, dva naša teretna auta hladnjače ostali su u ratu Hrvatskoj vojsci, petero dice, troje na fakultetu.
Uzdajući se u svojih deset prstiju, radeći čitavo vrijeme toga nesritnog stečaja na crno, uspio sam preživiti. A tih 57 kuna, pa nisam ni očekivao više kada nam sude suci koji su doživotno imenovani – rezignirano kazuje Marijan.
Kaže da je s računa podignuo 50 kuna, dok ih je sedam otišlo banci.
– Čuvat ću ovu novčanicu. Pokoj vječni mojoj tvrtki, a mogla je raditi, zapošljavati, imali smo strojeve, kamione, svoje prostore, bili smo jedna od najboljih u Hrvatskoj. A zašto smo se utrnuli, neka netko drugi to ispita – veli Marijan.
Darka Todorić, voditeljica regionalnog ureda Hrvatske udruge radničkih sindikata iz Splita, smatra kako je sve to vrlo nepravedno.
– Mi smo kao sindikat više puta apelirali na Vladu i Poreznu upravu da se odreknu potraživanja u korist radnika. Na žalost, nitko nije htio pomoći radnicima. Prvo su se namirili založni vjerovnici.
Vjerujte da je ovo strašno s ovom isplatom i ovo nije zabilježeno u stečajnoj praksi. Stečajni zakon je tako napisan da radnik nema veliku šansu. Ovakve niske iznose zaista u svojoj praksi, a radila sam na petnaestak stečaja, nisam imala.
Osobno sam govorila stečajnom upravitelju Ivanu Šteki i stečajnom sucu Jozi Ćaleti da ne umanjuju vrijednost tvrtke jer svakim novim natječajem ona je gubila 20, pa deset posto i na kraju vidite za što je prodana. No, sindikat nije nitko htio čuti – ističe Todorić.
Još nije sve gotovo jer slijede radničke tužbe protiv države.
‘Izgurali nas privatnici’
Imao sam potraživanja od 124 tisuće kuna, a dobio sam 2022 kune. I nisam više ni očekivao – kaže ing. strojarstva Berislav Šanić, koji je bio i direktor tvrtke.
– Sindikat je na neki način bacao maglu u oči radnika obećavajući im da će nešto dobiti. Ili nisu znali, ili nisu htjeli znati zakon. Zapravo, po meni, problem je u dobroj volji političara.
Naša tvrtka je mogla opstati, no netko je izlobirao da dobije naše poslove. Posjedujem i dokument koji potvrđuje kako je Agencija za zaštitu tržišnih natjecanja tri dana prije otvaranja stečaja zadužila Ministarstvo regionalnog razvoja da izradi prijedlog sporazuma za prijenos ugovora o radu za 58 zaposlenika Vodoprivrede, koji bi naša firma sklopila s jednom privatnom tvrtkom. To sve govori – kaže Šanić.