“K’o gladni tić moj Imocki zija“

trg tina ujevića“K’o gladni tić moj Imocki zija. A nigdi majčice, nigdi nikoga da ga krilom ogrne i zaštitu mu dadne, da ga u gnjizdo vrati.

Iz gnjizda su njegova braća čim su krila ositila, poletila i kandžicama neprijatelja gonila da bi majčicu spasili.

Nigdi matere, mater ga ostavila i zaboravila, a maćeha muči i naslađuje se muci.

Ćuli u dvoru bilom, na putu do grotla modre lipote. Lipote modre koju njeni rođaci, njeni sinovi ogadiše, satraše, mira joj nedadoše…

Čekaju svi da tić sam raste i naraste bez pomoći bez ikoga i ičega.

Kukaju, laju, proklinju i gledaju. Gledaju kako pati, umire, izdiše.

A maćeha u dvoru, sa zlatnim plaštom, krunom od bisera i žezlom od kamena.

Ne da nikome da dirne. Kaže da je njen.

I čeka moj imocki tić, čeka mater, čeka rodijake.

Vapaj zadnjim dahom prociđuje…

“Spasite me braćo, spasite me djelima, spasite me ričima, spasite me dobrotom jer umirem. Umirem sam. Sam i izmučen. ”

Š.J.

imotski

Pitah jednom jednog imotskog branitelja koji je kao sedamnaestogodišnjak napustio okrilje doma i otišao na front: “Što si ti sa 17 znao o domoljublju i ideologijama, o ratu? Kako si prevladao strah od smrti? Kako si mogao godine mladosti provesti s puškom u ruci i životom na kocki?”

Odgovorio mi je: “Išli smo svi, svaki moj prijatelj, rođak, išao je i brat. Išli smo jedni zbog drugih.” Sad taj branitelj ima 4 djece, nezaposlenu ženu, bolesne roditelje i ne može preživjeti uz mirovinu.  Radi na gradilištima i što stigne. Što ga boli i može li, računi ne pitaju. A bio je višestruko ranjavan. On je naš, Imoćanin.

Imoćan ili nemoćan. Krilatica koju često vidim na majicama naših kršnih momaka. I pitam se, u čemu smo to moćni? Mladi nam nakon završenih škola, fakulteta ili bježe u veće gradove ili preko granica. Nemoguće ih je optužiti za lijenost jer, izgleda, lijeni su samo u Imotskom. Gdje god drugo rade su priznati i hvaljeni. U centru našeg prelijepog grada dan za danom nema nikoga. Samo po koji konobar s bezvoljnim licem, drži cigaretu i lista neke od novina, da dan brže prođe. Čak i kladionice ne rade kao nekad. Spomenut ću Zagreb, tamo mi se čini da je naših najviše. Drže se skupa,rade, uspijevaju. Neki u velikim firmama, neki su počeli svoje. Svima ide. Znaju spomenuti što bi rodnom kraju trebalo da oživi pa im se zamjeri. “Evo zagrebačke pameti, samo nam je to tribalo”. A činjenica je, rijetki su bili željni života u Zagrebu. Dana koji su prekratki, odgajanja djece koju odgajaju vrtići i dadilje, stanova na doživotni kredit, daleko od baba, didova i svega što vole. Većina bi se vratila da ima mogućnosti, da odgoji djecu kako zaslužuju i mogu. Moćni Imoćani za to vrijeme šutke gledaju kako se rade kilometarski zidovi, kako im smeće izgara ispod balkona, kako se sabotira svaki pokušaj života i napretka ukoliko se ne napravi na  pravom mjestu kružić na glasačkom listiću. Pričamo o turizmu koji će oživit krajinu, a naši najveći aduti su (kako napisa jedan domišljati gospodin) manekeni duhanske industrije i pivske, puni opušaka, boca, čepova… Umjesto fotografija naših bisera i smjerokaza do istih na našim plakatima su političke glave, citati pokojnika, domovinskih heroja. I to se ne čini kao domoljubni akt, to izgleda kao svađanje nas samih sa sobom. A mi smo zaboravljeni. Od onog dana kad smo domovini podarili živote i snagu naših momaka, više od samih zahvala nismo dobili ništa. Nema boljih, nema sposobnijih, nema radišnijih od nas. Zaglavili smo s krilaticom “Imoćan ili nemoćan”. To su samo isprazna slova koja će to i ostati dok se ne pomirimo sa sobom,zaboravimo ustaše,partizane,udbaše,crvene,zelene i plave i krenemo pošteno i snažno, radom naprijed. Bez straha, bez ljubomore. Krivi smo sami sebi jer dozvoljavamo da nas kupuju asfaltom do kuće, frezom drva, rasvjetom do kokošinjca… Trebam li uopće spomenuti da vrijedimo više, neizmjerno više?!

Print Friendly, PDF & Email
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com