29

Godina dana od smrti fra Vjeke Vrčića

fravjekoMnogi još dobro pamte svaki detalj iz razgovora s njim, kada je kroz priču odagnao mnoge brige i nevolje, koje su mučile njegove sugovornike
Navršila se godina dana od smrti fra Vjeke Vrčića (Imotski, 28. veljače 1914 – Imotski, 9. srpanj 2014.) Vrijeme brzo leti, ali osobe zapravo ne umiru zauvijek, sve dok žive u sjećanjima ljudi. A sjećanja i spomeni na fra Vjeku su itekako brojna i česta, ne samo u razgovorima mnogih Imoćana.
Poznat je i priznat njegov svekoliki svećenički, duhovni i pastoralni rad, kojeg je obavljao dugi niz godina, ne samo na području župa Imotske krajine, nego i drugdje, poglavito u neretvanskom kraju. O vrijednosti njegova pastoralnog rada svjedoče mnogobrojni primjeri, ali ipak izdvojimo samo neke. Fra Vjeko je u vjernički život, na najbolji mogući način, otputio čitave generacije učenika. Mnogi još dobro pamte svaki detalj iz razgovora s njim, kada je kroz priču odagnao mnoge brige i nevolje, koje su mučile njegove sugovornike. U tom smislu, fra Vjeko je bio svojevrsna preteča, onoga što američki znanstveni krugovi označavaju pojmom “terapija razgovorom“. Svakodnevno je bio na usluzi potrebitima i za svakoga je imao toplu riječ, riječ utjehe i ohrabrenja. Također, mnogi svećenici rado spominju kako im je upravo fra Vjeko ponajviše pomagao, u početnim, prvim mjesecima obavljanja svećeničke službe; savjetom, preporukom i riječima podrške.
Usporedo sa svojim pastoralnim radom, fra Vjeko je pronalazio vremena i za spisateljske projekte, ponajviše povijesno – publicističkog karaktera. Pored tolikih značajnih publicističkih i dokumentarističkih djela, ipak bih osobno izdvojio knjigu beletrističko – povijesnog sadržaja “Plamen iz kamena“. Radi se o romansiranom prikazu života nadbiskupa fra Šimuna Milinovića. Fra Šimun Milinović, rođen na području današnje općine Lovreć, postao je nadbiskup u Baru, u Crnoj Gori 1886. godine. “Plamen u kamenu“ kapitalno je literarno djelo prvenstveno iz razloga što je fra Vjeko na jedan dokumentaristički, feljtonistički i detaljan način, prikazao stvaran društveni i obiteljski život, na području Imotske krajine u drugoj polovici 19. stoljeća. Stoga je ovo djelo svojevrstan spomenik vremenu, običaju i ljudima, koji su ostali davno za nama.
Zahvaljujući fra Vjekinom radu i angažmanu, osnovan je i franjevački muzej u Imotskom. Njegov mozaičan i raznovrstan fundus, prepun je eksponata od kojih mnogi mogu ispričati priču o jednom vremenu, običajima i ljudima tog minulog doba. Mnogo je truda i vremena uložio i u sređivanje samostanske biblioteke, koja čuva neka osobito rijetka i osobito stara izdanja. Zanimljivo je pripomenuti da je samostanska biblioteka jedini arhiv u Imotskom, koji nije uništen za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, tako da se u njemu nalaze i mnogobrojni dokumenti iz prošlosti Imotskog, ali i čitave Imotske krajine. Njegov društveni rad itekako je prepoznat pa je dobitnih i mnogobrojnih državnih i lokalnih nagrada i priznanja, za sve ono što je uspio napraviti kroz svoj svekoliki angažman.
Pa ipak, nikada nije volio isticati i potencirati takve ili bilo kakve druge nagrade ili priznanja. Skroman, samozatajan, marljiv, spreman pomoći svakoj osobi, takav je bio fra Vjeko. Posebno je volio rodni kraj i njegove žitelje, kojima je ostavio toliko vrijedne baštine i naslijeđa, da se to teško može i opisati. Zbog svega toga fra Vjeko Vrčić nikada neće biti zaboravljen, jer osobe koje čitav život žive skromno, pošteno i marljivo, ostanu prisutne u kolektivnim sjećanjima i kada mine svaki drugi spomen na njih. A fra Vjeko Vrčić je niz godina predstavljao znatno više od onoga što jedna osoba uopće i može predstavljati. Bio je i ostao trajan simbol Imotskog. Sam Imotski, piše Dalmacija News.

Print Friendly, PDF & Email
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com