Nije teško naći zgradu usred Imotskog gdje su prostori njihovih glazbara, jer se i niže s ulice, iza zatvorenih vrata, može čuti uštimavanje, a potom i proba… Rasteže se truba, odzvanjaju činele, ponese vas na kraju i zvuk flaute…
Tu smo. Dvorana je puna mladih, udarni su pokusi. Ovo im je druga godina da su pozvani svirati u splitskojVerdijevoj “Aidi” na Peristilu.
– To je velika čast i ujedno potvrda kvalitete našeg orkestra. Nakon lanjskog nastupa pohvalio nas je i dirigent Nikša Bareza, što nam puno znači, a ove godine poziv nam je uputio i maestro Ivo Lipanović – govori dugogodišnji dirigent ovog Hrvatskog puhačkog orkestra Gradske glazbe Imotski prof. Ivan Glibota Crni, koji će ove godine uz 145. obljetnicu Glazbe obilježiti i pet desetljeća djelovanja u Glazbi, te dva desetljeća ravnanja ovim orkestrom.
– Kad amatere pozovu da sviraju s profesionalcima, onda je to zaista lijep uspjeh – radostan je i predsjednik imotskih glazbara Marko Brečić koji je u orkestru od 1959. godine.
– Imamo 65 aktivnih članova, od toga 50-ak mladih. Najvažnije nam je njih zadržati, da ne odu iz Imotskog. Svake godine odlazi po 20-ak školaraca, i onda treba uložiti veliki napor da se sve to održi, treba stvoriti novu generaciju, privući nove ljude… – opisuje maestro Glibota tu stalnu borbu, dok mladi, jedan za drugim, izlaze iz koncertne dvorane. Prošetat ćemo se malo poviše, do crkve, da čujemo zvuk instrumenata na otvorenome. Pristiže još glazbara, nisu svi imali probe.
– Digli su se s jezera – govori predsjednik, pojašnjavajući kako su sad svi dolje na kupanju, na Modrom jezeru, treba se rashladiti od ove srpanjske vrućine.
Oko nas skakuće i četverogodišnja Mia. Drži u ruci neku plavu tubicu, pa glumi kao da svira, jer mama i tata isto su u Glazbi, a kad samo još malo poraste, i ona će svirati – kaže nam.
Tata je Ivica Poštenjak i svira francuski rog, a mama je Marijana i u kutiji drži flautu. Pričaju nam kako su se i upoznali u Glazbi, kad je ona iz Metkovića došla predavati ovdje u Glazbenoj školi.
– Pogledavali smo se prvo među redovima, dok smo svirali… – simpatično će 38-godišnji Ivica.
Mijo puše u rog
– Spojila nas je Glazba i evo, danas tu zajedno sviramo, a i naša će curica Mia, nadamo se, biti dio ovog orkestra jednoga dana – govore.
– U našem orkestru raspon godina je velik, od dvanaest, pa do sedamdeset. I taj spoj mladih i starijih daje jednu dodatnu kvalitetu našem društvu i našim mladima u ponašanju i životu – hvali ih maestro Glibota.
Zasvirali su na skalama ispred crkve. U prvom planu je Mijo Majić, ponosno drži rog, završio je uspješno prvu godinu Muzičke akademije u Zagrebu, predstavlja nam ga profesor. Vedri i nasmijani uz svoj su instrument i 17-godišnji Ante Puljiz i prijatelj mu Roko Đuzel koji je završio prvu godinu Muzičke akademije u Sarajevu, za udaraljke.
– Veliko je zadovoljstvo biti dio ove Glazbe, tu sam već 11 godina – veli nam i Ivan Bašić, student prve godine klarineta glazbenog odjeljenja Umjetničke akademije u Splitu…
Ljubomiru Gliboti je 23. godina i zadnja godina Glazbene akademije u Grazu, svira trubu i sve drugo što treba, a nakon fakulteta želi raditi kao orkestralni i solo trubač, ali i pedagog.
– U Glazbi svakako ostajem, za cili život – potvrđuje nam.
– U stopostotnom obimu svi naši članovi završavaju fakultete, bilo da se radi o glazbenom ili drugom usmjerenju. Naš Domagoj Šanić je, primjerice, na strojarstvu, i ima sve petice – ističe maestro.
– Steknu ovdje radne navike i dobru organizaciju, pa im to pomaže na faksu – smatra on.
– Uvijek mislim da se može bolje, trebamo više vježbati i samo ćemo tako biti bolji. Treba biti radna atmosfera, nije to strogoća, jer ako ništa ne tražite, ništa se neće ni dogoditi. Zadnjih dvadeset godina radimo dosta ozbiljno i stalno rastemo – veli prof. Glibota.
Uživamo u probama
Dok mi razgovaramo, mladi Ivan Mršić oslanja svoj fagot malo o klupu u parku. Jedan od većih instrumenata u Glazbi, no, njemu nije ni najmanje težak – kaže.
– Prvo sam svirao klavir, a onda se odlučio za fagot, rijedak je instrument i sviđa mi se njegov zvuk – govori Ivan.
– Svaki je instrument podjednako lagan i podjednako težak, ako je kvalitetan mentor i profesor, a učenik želi raditi, može se sve – napominje Glibota.
– Glazba ima svoj život, druženja, veselja, tu je mladost uvijek okružena dobrim stvarima… – vele stariji.
– Volim dan završiti s probama u glazbi, to me ispunjava – zaključuje 20-godišnja flautistica Marija Jelavić.
– Uvijek kažem kako nam je priroda s jedne strane dala Modro jezero, a ovi mladi na čelu s prof. Glibotom su još jedno bogatstvo koje može biti naš izvozni imotski brend, jer industrije nema, ničega drugoga nema. Ovo su mladi u koje treba ulagati – apostrofirao je jedan Imoćanin koji godinama piše o uspjesima i trudu ovih glazbenika na diku Imotske krajine.
IZVOR: Slobodna Dalmacija
