Goran Jović: Reporter prenosi poruku, u Tanzaniji sam doživio najsretniji i najtužniji trenutak

goran jovićVrsni hrvatski fotograf, dobitnik prestižnih međunarodnih nagrada za fotografiju, rodom iz Imotskog, Goran Jović, u intervjuu za DalmacijaNews otkriva zanimljivosti iz svog život: kako je započeo karijeru fotografa, o početku humanitarnog rada, nagradama, te o svojoj najvećoj ljubavi fotografiji i životu ljudi koje je dokumentirao kroz svoj foto-objektiv.

Ovaj 36-ogodišnji fotograf je u svojim fotografskim počecima radio modnu i svečanu fotografiju, ali je svo to vrijeme težio dokumentarnoj fotografiji koja je postala njegova velika strast. Fotografirajući beskućnike i prosjake u Harlemu, usavršavao je svoje znanje da bi početkom 2011. godine otišao u humanitarnu misiju u plemena Nacionalnog Parka Ngorongoro u Tanzaniji gdje je započelo i njegovo volonterstvo.

goran jović 1

Tijekom volontiranja, Goran Jović je kroz svoj objektiv dokumentirao jedinstvene običaje i važne trenutke, ali i svakodnevni život plemena Maasai, naseljenika dubokih i nepristupačnih predjela Amazone, domorodačkih plemena s juga Etiopije, polunomadski narod u avanturi u Lo Kraljevstvu podno Tibeta, običaje Mentawai naroda sa Siberut otoka, Tengeger narod na obroncima vulkana Bromo, ali i jako zanimljive detalje s domorodačkih svadbi, bičevanja žena, preskakivanja bikova,…

Jovićeve fotografije, koje svjedoče o jednom posve drugačijem svijetu u odnosu na onaj u kojem mi živimo i kakav poznajemo, osvojile su brojne nagrade, a među njima je i javnosti najpoznatija njegova fotografija “Rain boy – Kišni dječak”, za koju je dobio prestižnu Mono Award nagradu u kategoriji fotoreporterstva.

Intervju s Goranom početak je naše nove rubrike na portalu “Narodi svijeta – tajne skrivenih plemena”, koja će od danas ići svakog petka.

goran jović 2

Kada se rodila ljubav za fotografijom koja je Vaša velika strast?

– Bila je 2008. godina kada sam krenuo s fotografijom. Prijatelj me jedno jutro pozvao da idemo fotografirati. Ali bilo je 3 ujutro i kišna noć i ja sam reagirao “pusti me spavat”, ali on nije odustajao. I odemo mi u grad, fotografiramo do ujutro i odspavam ja malo. Kada sam se probudio prvo što sam napravio je bilo da sam nazvao prijatelja i otkupio fotoaparat od njega. Godinu dana sam fotografirao s tim foto-aparatom, a onda sam potrošio svu svoju ušteđevinu u novu opremu, na što su moji prijatelji rekli da nisam normalan jer sam mogao kupiti dobar auto za tu lovu.

goran jović 3

Kako je započela Vaša priča o putovanjima?

– Možda su zajedno krenuli i fotografija i putovanja jer sam baš u isto vrijeme u Imotskome naišao na svoju školsku prijateljicu koju nisam vidio od osnovne škole i doznam kako je ona napravila sirotište u Tanzaniji. To me jako zaintrigiralo i kada mi je rekla da ide za dva tjedna odmah sam je pitao ima li mjesta, da li im možda treba fotograf. Bila je oduševljena idejom i tako sam ja otišao s njom. Proveli smo tamo 17 dana i uz fotografiranje, jako me se dojmilo volontiranje s klincima. I kroz tu fotografiju i ono što sam proživio i doživio tamo dobio sam nekakvu širu sliku o tim narodima, nešto potpuno drugačije od naše kulture – borba za život. I nakon 10 mjeseci sam se vratio sam u ta Maasai sela i proveo mjesec dana s njima. Hodao sam s vodičem, spavao u kolibama, išao od sela do sela. I tada sam zabilježio način Maasai života i poslije toga nije bilo nazad. Jednostavno je krenula priča za pričom. Ali moram naglasiti da ja nisam putopisac već reporter jer prenosim priču tog naroda i njihovih života.

goran jović 4

Možemo li reći da ste postali istraživač kada ste već prvi put otišli tamo?

– Baš to. Svaki put težim i naglasim svom vodiču koji je zapravo i najvažniji u toj priči jer koliko god ima pripreme oko tog putovanja, bez vodiča neću doći do prave stvari. Znači uvijek idem korak više, korak dalje da dođem do prave priče. Na primjer, kod ulaza u Ngorongoro krater kod ulaza u Nacionalni park, imate turističko selo u kojem dobijete predstavu, a za pravu priču treba ići jedan dan hodanja, jahanja, kako god.

U karijeri ste dobili velik broj nagrada. Postoji li neka koja vam je posebno draga?

– Mogao bi istaknuti fotografiju “Rain Boy“ (Kišni dečko) oko koje se vrti i sljedeće putovanje. Fotografija je zanimljiva i dosta je upitnika oko te fotografije i tog dečka jer zapravo o njemu ne znam ništa, a upravo je ta fotografija u 2014. i 2015., dobila 8 međunarodnih nagrada i to uvijek nagradu za prvo mjesto. Dosta je bilo i novca u igri te sam pokrenuo sljedeći projekt, a to je da potražim tog dečka u Tanzaniji i da mu uz pomoć sponzora pokušam sagraditi kuću. A jedino što znam o tom dječaku je fotografija koju imam i selo u kojoj je fotografija nastala. Da bih ga mogao pronaći i sagraditi mu kuću, moram opet ići tamo, kupiti stoku, zamijeniti je za stabla i pepeo. Ljudima to možda zvuči čudno, ali to je tamo njihov građevni materijal koji i nije baš dostupan jer je to područje gdje i nema baš šuma.

goran jović 5

Kako je nastala više puta nagrađivana fotografija “Rain Boy”?

– Ja najčešće kad fotografiram vidim zanimljiv karakter i onda budem kao pit bull i zagrizem te nastojim dobiti što više od njega. Ovo je bila jedna situacija gdje smo nakon ceremonije pokrštavanja našeg misionara u Maasai plemenu, u Aljanemaloku u Tanzaniji, išli u kolibu na slavlje. Jedan od Maasai poglavica je dijelio hranu koja se reže na komadiće i onda ide u krug. I dok je to sve tako išlo, u jednom trenutku zagledam se prema vani vidim tog klinca kako stoji vani na kiši i gleda u mene kao hipnotiziran. Da li je to bilo zbog hrane koju sam imao ili se čudio što sam bio bijelac, ja još uvijek ne znam. Krenuo sam dati svoj dio hrane tom malome, ali poglavica me zaustavio u mojoj namjeri. Objasnio mi je da klinci moraju poštivati odrasle i da se zna kada odrasli budu siti onda klinci dolaze na red. Hijerarhija je takva, koliko god to nama zvuči okrutno, zapravo u njihovoj kulturi ima smisla jer odrasli se brinu o obitelji. Ako odrasli nastrada cijela obitelj je u problemu. A ako nažalost klinac iz nekog razloga strada onda je to samo klinac i koliko god to zvuči okrutno treba to sagledati iz njihove perspektive. Ja sam tada uzeo foto-aparat i napravio sam tu jednu jedinu fotografiju, taj jedan klik i kada sam došao kući poslao sam sliku na jedan natječaj u Australiju gdje sam osvojio prvu nagradu. Onda sam poslao na natječaj u Ameriku i opet osvojim prvu nagradu i tako je to krenulo i s nagradama.

goran jović 6

Što je, po Vama, toliko posebno u toj fotografiji “kišnog dječaka”?

– Poseban je sam dječak. Kada sam napravio prvi print na platnu i stavio fotografiju na zid, jednostavno se vidi da me taj dječak gleda te sa zida, kao da je tu sa mnom i jako se veselim tom putovanju u prvom mjesecu kada ga idem potražiti. Izabrao sam baš prvi mjesec jer je to period kada je manje kiša iako je ova fotografija nastala baš po kiši koja nam je bila najveći problem tada jer je veliki problem bio doći do tog sela jer putova gotovo da i nema. S terencem s kojim smo išli sami smo probijali putove do tih sela.

goran jović 7

Zašto baš dokumentarna fotografija?

– Prije svega me zanimaju baš ti ljudi i njihove emocije. Znači kada kroz nekakav portret ulovim emociju i to prenesem na zid, organiziram izložbu i ako uspijem zadržati neku osobu koja nema pojma ni o meni, ni o mom podrijetlu kao ni o toj osobi na fotografiji onda smatram da sam uspio. Često kad fotografiramo neke poznate osobe ili klince, mi to gledamo subjektivno, a ovako fotografiram nešto što nema neku poveznicu sa mnom osobno ili s nekim drugim i kada zainteresiram ljude onda sam zapravo uspio.

Koliko često idete na tako daleka putovanja? Koliko je zapravo teško sve organizirati za jedno takvo putovanje?

– Najčešće putujem dva puta godišnje. Nekada se iskombinira i još jedno, ovisi o sponzorima i o slobodnom vremenu. Najveći teret mi je foto-oprema. Imam 10 kila same foto-opreme, a od ovog ostalog nosim najosnovnije. Doslovno ponesem dvoje hlače i to najčešće kratke jer radim u tropskim predjelima, par majica i to je to. Jednu robu perem, drugu nosim i tako se to rotira. Zbilja najosnovnije.

Koliko je teško nositi opremu od 10 kilograma u uvjetima tropskih vrućina na koje niste navikli?

– Pa treba biti dobro fizički spreman stoga svaki put prije putovanja odradim dobre pripreme. Imam ekipu u Splitu, Cosmo sport, s kojom pokušam napraviti uvjete kakvi me čekaju i na terenu. Primjerice, hodanje na uzbrdici pod teretom s maskom koja sprječava dotok kisika mi je bila priprema za Indoneziju jer je tamo velika vlažnost i jako je teško prilagoditi se na njihove uvjete. Tu je i taj teret koji nosim i močvarno područje uz dosta hodanja. Zbilja pokušavamo napraviti slične uvjete te mi je potrebno oko dva mjeseca da se dovedem u optimalnu formu. A uz sve to treba na vrijeme naći i sponzore.

goran jović

Koliki je problem naći sponzore u današnje vrijeme?

– Što se tiče logistike, sponzora, za ovo putovanje u siječnju već sada sam krenuo s nekim kontaktima i traženjem iako u zadnje vrijeme to ide puno lakše. U početku je bio problem jer tko sam ja i što sam ja da tražim lovu za putovanja jer tko ne bi putovao. Sponzorima uvijek moramo ponuditi nešto za uzvrat, tako da im uvijek tako i predstavljam svoj plan, ideju. Ja želim raditi to, a za uzvrat vi ćete dobiti to i to. Taj dio je najteži jer smo ipak, na žalost, u teškim vremenima.

Kada dođete među ta plemena, uz poslovni dio, fotografiranje, ima i emocija jer jednim dijelom ste tamo zbog same fotografije, a drugim djelom zbog humanitarnog rada. Koliko je teško odvojiti to dvoje?

– Nekada je jako teško i imam dana kada se ne mogu sabrati. Bilo je dana kada nisam mogao ni fotografirati. Bude i dana kada ja poželim odmah kući, ali znam da će sutrašnji dan donijet nešto jako dobro i onda sav taj umor i glad i žeđ, hodanje kroz močvare, prođe. Ne možete ni zamisliti takve situacije, ali nekako kroz ova putovanja valjda i sazrijevaš kao reporter. A čemu služi reporter nego da prenese poruku. Nije moje da se ja tu nešto miješam niti mijenjam. Zapravo ja ni ne mogu nešto promijeniti. Mogu samo učiniti da na jedan dan neku obitelji učinim sretnom tako što odem u trgovinu i kupim im namirnice, ali da ću ja ili netko drugi promijeniti taj život, nažalost ne.

goran jović 8

Najdraže mjesto koje ste posjetili?

– Ne mogu izdvojiti baš mjesto, ali mogu izdvojiti trenutke koji su se dogodili u nekom mjestu. U Tanzaniju sam primjerice doživio najsretniji i najtužniji trenutak u istom momentu. Nakon četiri dana volonterstva u sirotištu, nakon što smo u sirotište doveli dvije četverogodišnje blizanke koje je majka ostavila kod časnih sestara, s kojima sam bio po cijeli dan gdje smo kuhali, prali, čistili, igrali se, došao je moj zadnji dan. I odlazim ja iz sirotišta, oprema je na leđima i kada sam došao do izlaznih vrata, jedna od blizanki, Ana, počne vikati za mnom “Baba! Baba!” što bi u prijevodu sa svahilija značilo “tata”. I ja se u prvi mah nasmijem, drago mi je, ali u isti tren me preplavi i ta njihova tužna priča i imao sam nekakav miks osjećaja. Sreća i tuga, čudno i teško za opisati. Momenti kao takvi, eto to bih izdvojio.

Izdvojili ste trenutke. Najsmješniji trenutak?

– Ima ih dosta, ali evo jedan primjer. Roditelji me uvijek forsiraju što se ne ženiš, kad ćeš i jednom prilikom kada sam išao u ta sela, vozim se u terencu s misionarom i jednom Maasai djevojkom i napravim ja video uradak za majku “Baba Mare, ovo je tvoja nevista Pendo i dovodim je kući”. I misionar prevede to ovoj Maasai djevojci. Dođem ja u selo i to je to, gotova stvar. Ja sam njen bijelac i već sutra dolazi punica i donosi mi mlijeko na poklon. Ja u čudu gledam što se događa, sve je bila šala, ali ne, djevojka čeka mene. I evo, ona još uvijek čeka kada ću doći dole da je ženim.

U Etiopiji sam imao drugu priču. Na jednoj tržnici u gradiću u koji turisti još uvijek dolaze, a koji je meni bio baza za odlazak u ta udaljena sela, turisti domaćima daju nešto love za fotografiju ili neki suvenir. I meni se nakači jedna djevojka iz Haman plemena i ne mogu je se riješiti nikako, a ne želim da hoda za mnom jer sam tek došao prvi dan i ne želim fotografirati, želi samo hodati i vidjeti atmosferu. Uz nju se nakačilo još 15 ljudi, cijela grupa i svi gaze za mnom. I kažem ja ovom klincu koji zna nešto engleskog da mi se ona sviđa i da ću je voditi kući, pretpostavljajući kakva bi mogla biti reakcija, jer kako ja vidim nju kao neprivlačnu, s tim namazima i premazima, pretpostavio sam da ni ja njoj nisam privlačan bijel i s tetovažama. Čim joj je klinac preveo što sam rekao, pobjegla je. Svi smo se smijali i nastao je cirkus na tržnici.

Spomenuli ste da ste tamošnjim ljudima bili čudni zbog svog izgleda. Kakve su reakcije kada dođete u ta plemena na Vas kao bijelca, ali i reakcije na tehnologiju poput foto-aparata, mobitela, laptopa?

– Reakcije su urnebesne. Kada im pokažeš fotografiju u foto-aparatu, a uzmimo u obzir da su to ljudi koji nikada nisu vidjeli foto-aparat, prvo se izmiču od njega, a onda klinci dođu i doslovno trljaju po ekranu jer tu vide svog prijatelja ili rođaka i nije im jasno što on tu radi. Teško je njima predočiti što je fotografija, televizija, mobitel,…

A kako oni mene doživljavaju? U Etiopiji su mi u Mursi plemenu rekli da smo mi ogoljeni. Zovu nas ogoljeni jer naša tijela nemaju priču zbog toga što Mursi po sebi rade ožiljke, ornamente, iscrtavaju se i nanose te boje po licu i to izgleda stvarno životopisno. Za fotografiju je to raj . Mi smo njima nezanimljivi i dosadni.

I teško je njima tamo objasniti što ja tu radim. Recimo, kada fotografiram ili snimam, poglavica se pitao što ja tu radim i zbog čega su oni tu nama za gledanje.

Na vašem putovanju uspjeli ste oženiti i Vašeg vodiča Alga koji Vas je udomio i spasio od nevremena u dolini rijeke Ono. Kako je došlo do toga da ga oženite?

– Prvi put kad smo bili u Etiopiji naš vodič nam je ispričao priču kako se želi oženiti, ali mu treba miraz, 6 koza i 50 kilograma meda. Mi se vratimo kući i odlučimo napraviti izložbe čiji će prihod ići za kupnju miraza. I tako je i bilo. Vratili smo se u Etiopiju s 10 koza i još više meda i kave za cijelo selo. To je bio urnebes kada smo mi došli s kozama u selo i rekli “evo ti miraz, evo ti za ženu”. To je bilo slavlje, ples uz vatru, čovjek je bio oduševljen. Potom smo terencem otišli do njenog oca da mu kažemo da imamo miraz i da ju Alga može oženiti. Naravno, sad je tu druga priča. Da bi stupila u brak, ona se treba tri mjeseca premazivati  nekakvim maslacem i zemljom i tek nakon toga može doći k Algi. U početku će živjeti sa širom obitelji, u zaseoku od pet, šest kuća, s Alginim ocem, a onda se s vremenom osamostaliti.

Koga biste izdvojili kao osobu koja Vam je pomogla na Vašem putu da sazrijete kao fotograf?

– Moram stvarno zahvaliti tom prijatelju što me natjerao da u 3 ujutro izađem iz kuće. Valjda svi krenemo tako. Moj najbolji prijatelj i kolega, Vedran Vidak, koji sa mnom najčešće i putuje, a koji je u fotografiji duže od mene, pomogao mi je u startu da savladam osnove i da napredujem. Kasnije se izgradiš sam i tražiš nekakav put sam.

Što se tiče same fotografije, stalno učim. Svaki dan je neki novi dan kada možeš uloviti nešto novo. Nije to samo tehnički dio fotografiranja već pristup ljudima jer kako dobiti nekoga da izvučeš od njega njegovu osobnost? Kako dobiti neku emociju od čovjeka? Radio sam priču u Karlamu s jednim beskućnikom i on mi je bio super zanimljivim sa svojom pričom. I ta njegova priča, koliko god je tužna, ja nikako nisam mogao dobit fotografiju koja će prezentirati njegov težak život. Onda sam mu rekao da razmisli o nekoj teškoj situaciji u svom životu, o nekom najtežem trenutku koji ne mora uopće podijelit sa mnom. I lice mu se u trenutku promijenilo, druga osoba. I taj portret, ta fotografija je također osvojila nagradu.

I za kraj našeg intervjua, recite nam kako je vratiti se natrag u svakodnevni život nakon takvih putovanja?

– Što više putujem i što je više tih iskustava zapravo mi sve teže postaje prilagoditi se ovdje na našu kulturu. Primjerice, dođem tu s našim klincima koji nešto prigovaraju jer nisu zadovoljni što nisu dobili to nešto najnovije, a tamo, u tim selima i plemenima, klinci ujutro prije škole idu s motikom raditi u polje, pa onda u školu da bi opet nakon škole radili kako bi sebi zaradili ručak. I jasno mi je da je ljudima, posebno klincima, teško to predočiti jer jednostavno mi živimo u tom svom nekom svijetu i kako nekome reći i objasniti da ti tamo nemaš tuš, nemaš krevet i da imaš jedan obrok dnevno i to najčešće nekakvu kukuruznu kašu. Teško je ljudima to objasniti.

Meni treba neko vrijeme da se rekuperam, da se vratim u normalu, kako bi se reklo. I onda opet uđem u ovu našu kolotečinu, ali imam trenutke, flashbackove, posebno kada uđem u galeriju fotografija. Zna mi se dogoditi da sate i sate provedem za računalom gledajući fotografije na kojima sam ulovio nekakav poseban detalj koji mi je do sada jednostavno promaknuo i nisam ga doživio u isti tren kada sam ga ulovio kroz objektiv, a tek gledajući fotografiju sam ga i doživio.ž

IZVOR: Dalmacija News

PHOTOS: Duje Bonačić, Goran Jović

Print Friendly, PDF & Email
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com