Mali Nikola prekinuo štrajk u školi

nikola pavić ričice„U petak je štrajkala moja učiteljica, u ponedjeljak sam štrajkao ja, u utorak je ionako bio sv. Mihovil i Dan škole, a evo danas, u srijedu, opet smo u razredu i prekinuli smo štrajk. Neka lijepo mojoj učiteljici plate što radi sama sa mnom i što svaki dan ide po 50 kilometara od Zmijavaca do Ričica da mene nauči pa nećemo ni ja ni ona više nikada štrajkati. Brate mili što ti je dati dvista kuna, onima gori iz Zagreba, jesu baš neki. Ja ću im dolaziti svaki dan u školu pa oni štrajkali ili ne jer mi je drago učiti sa mojom učiteljicom. Ona je nova, tek se upoznajemo, ali vidim da će biti dobra.“

Bijaše ovo kratki monolog devetogodišnjeg Nikole Pavića, jednog jedinog učenika u razrednoj nastavi od prvog do četvrtog razreda u područnoj školi Ričice koja je u sklopu Osnovne škole „Ivan Leko“ iz Prološca. Nikola pohađa treći razred.

Razlog našeg posjeta Ričicama imao je dva cilja. Prvi, doznati kako je ta škola po prvi put ostala na samo jednom učeniku u razrednoj nastavi te drugi razlog vidjeti kako se štrajk hrvatskih nastavnika i profesora reflektira u malim mjestima Imotske krajine  iz kojih svakim danom sve više i više nestaje života.

nikola pavić ričice 1

U maloj prostoriji jedna klupa, dvije stolice. Na jednoj sjedi Nikola, na drugoj odložena njegova đačka torba. Tik do njega stol i stolica i na njoj sjedi učiteljica Tomislava Karoglan. Ona i Nikola počeli su se družiti od početka ove školske godine.

„Radila sam u Prološcu i onda mi je moj ravnatelj Krešimir Bajić predložio rad u Ričicama. Objasnio mi je kako ću imati samo jednog jedinog učenika, a meni koja je radila s cijelim razredom, navikla na glasove, viku i smijeh učenika, bijaše to u počeku baš nestvarno. No, već sam se naviknula. Ja i Nikola, oči u oči svaki dan, sami u ovoj prostoriji. Mir i tišina, nema vike, nadglasavanja, čuje me kada mu i nešto došapnem, a i vani mir i tišina u ovim stvarno živopisnim Ričicama. Malo nas je poremetio štrajk, ali od srijede idemo opet  već ustaljenim tempom. I ja ga i Nikola podržavamo, ali smo odlučili raditi. Nema nikakvih odgoda. Od ponedjeljka do petka ja i on, uči, piši, crtaj, pjevaj. Naglašavam da podupirem nastojanje sindikata i solidariziram se sa svojim kolegama u štrajku, no  ja jednostavno ne mogu ostaviti Nikolu  samog, odnosno ostaviti ga bez njegove klupe. Koliko god mu je na neki način privilegija da radim isključivo s njim i samo se njemu posvećujem, toliko je i tužno što ova nekada velika škola ima samo jednog učenika u razrednoj nastavi. Nikola je bistro dijete, sve shvaća, uči, pristojan je, svaki dan puna četiri sata i petnaest minuta je pod mojom paskom uz obvezne male i veliki odmor. Istina, srijedom dođe i kolegica iz Splita Ivana Grabić te ima s njim  prva dva sata vjeronauka. Neke sate tjelesnog odgoja Nikola nadoknadi s ostalih devetero učenika škole koji pohađaju nastavu od petog do osmog razreda, a tu je  i Nikolin brat Ivan u osmom razredu, sestra Katarina u petom i Nikolina u šestom razredu. Sve ostalo Nikola odrađuje sa mnom. Kako mi je uža specijalnost informatika, Nikola je izabrao  za izvannastavnu aktivnost taj predmet i sigurno će i tu biti opismenjen u kraćem roku nego njegove kolege  u   uvjetno rečeno normalnim razredima  s više učenika.“

 nikola pavić učiteljica i vjeroučitljica

„Pa već sam se privikao. Lani sam imao jednog kolegu, četvrtaš, otišao, sljedeće godine doći će mi moja sestra Magdalena  u prvi razred i neću biti sam, a do tada ovu cijelu godinu ja ću biti sa svojom učiteljicom. Moram učiti jer mi je kazala da će se naljutiti na mene ako ne riješim sve svoje zadatke i ako sve ne naučim, a onda ako je naljutim neće sa mnom razgovarati pa onda s kim ću pričati u razredu?!, veli uz smiješak pronicljivi Nikola.

 

„Nikola za sutra imamo novu lekciju, pripremi se. Za danas je nastava gotova, uredno napiši svoj domaći rad i vidimo se  u osam sati u razredu.“, prekinu naš razgovor učiteljica Tomislava.

 

„Sve ću napisati, moram, dobra mi je učiteljica, fina i voli me, a volim i ja nju.“, veselo će mali Nikola.

 

OKVIRI:

Škola u Ričicama imala je na početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća više od 260 učenika u samo šest razreda, a danas u osam razreda ima svega 10 učenika. Od toga samo jednog jedinog od prvog do četvrtog razreda. Prvašića, nažalost, ove godine nema. Kako kažu u Ričicama u šali, više ričičke djece ima u jednoj ulici u Frankfurtu, nego u cijelim Ričicama. U rodnim Ričicama ostala je samo pusta, znamenita Cuker strassa.

 

OKVIR 2:

Nastavnica iz vjeronauka Ivana Grabić svaki dan prevaljuje 200 kilometara tur-retur Split –Proložac-Ričice i obratno. I tako punih deset godina.

 

Print Friendly, PDF & Email
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com