Kad Imoćani biraju

Predsjednicki-izbori-u-Hrvatskoj-11.-sijecnja_ca_largeNedilja i to ne bilo kakva,izborna nedilja. Mora se ubacit u kutiju svoj izbor i dat glas za lipšu ‘rvacku! Stipe se diga u ranu zoru da dobro promisli i još jednom sebi nabroji sve razloge zbog kojih mora dat svoj glas onima kojima daje otkad smo dobili samostalnu i lipu ‘rvacku! Treća opcija? Ma jok. Uvik desno. Ni livo ni centralno,samo u desno. Spusti se niz komsiluk uz kameni lipi zid koji se proteze da mu oko kraj ne vidi. Sa ceste vidi u polju 3 malonogometna terena kako se lipo cakli onaj netaknuti asfalt nad kojima bdiju najveci reflektori. Svaki pokojni suseljanin koji je vidio nogometnu loptu je dobio teren u svoje ime. A i izgleda da samo njiovi duhovi igraju na njima jer su uvik prazni. A ko ce i igrat? Dice nema. Opet se ko i prije 50 godina razasuli po Europi. Nema omladina od cega zivit. Nema posla nema ni svitla na kraju tunela. Stipe promrmlja sebi u bradu : “to su komunjare krive, e nećeš više sotono crljena! Sad će Stipe ubacit list.”  Dođe do škole, a unutra side za stolom svi s osmjehom na licu ko da čekaju samo njega.  Izvadi osobnu kartu, zaokruži na papiru svoje i zadovoljno je ubaci u kutiju. Isprid škole se skupilo nešto staraca i žustro raspravljaju. Najglasniji je Pere. Pere je radio cili život u Njemačkoj, osigura sebi starost i dici mladost. – Ma nu, ovi komunjara. Antikristi. Neće vjeronauk,oće porez u crkvi, Srbi u vladi. Nismo i’ se mogli rješit godinama i sad i’ evo opet. Naša omladina je krv prolivala da bi bili svoji na svome ,a sad nam đavli sudbinu kroje. Ma priko mene mrtvog. Prije ću na šamatorij nego njima dat svoj glas. Zna se i uvik se znalo za koga Pere glasa. Nije moja kuća ni partizanska ni udbaška.”  Stipe sluša i kima glavom jer ima osjećaj ko da o njemu priča. Još zadovoljniji svojim odabirom. Našao se tu i jedan mlađi momak. Godinu dana već sidi u kući sa završenim fakultetom neće li čut da se otvara koje radno misto. Ženio bi se ,a nema di ni sa sobom kamo li sa ženom. Tio i on kimat glavom,al’ puka mu film i kaže na glas da ga dobro svi čuju : ” Niti san udbaš,niti san komunjara. Srce i duša mi je desno jer sam odgojen u viri, u hrvatstvu. Ali san od vire i hrvatstva gladan i bespomoćan. U Imockom se ništa ne događa niti može mlad čovik opstat. Oću posa,oću familiju,oću bit svoj čovik u svom mistu. Šta se to pomaklo otkad su se vaša dica pa i moj ćaća vratili s bojišta? Za šta su to ginili? Za vešte, auta, torbe, vile oni pripametni koji su na sva zvona desni i rugaju vam se u face? Kitite kuće plakatima tih spodoba koje ih ispraćaju dok s fakultetima moraju ić vašim stopama po Njemačkoj? Ma s*ren van se na desno i na livo.”

Starci umukli, niko ne govori i kad momak ode jedini Pere se odvaži i kaže. ” Evo ti današnje omladine. Ispran in mozak. Ni s vakultetom ne zna da nije bilo ovi moji da ovo ništa na glas ne bi smijo reć. Nije on pravi ‘rvat. Je li tako Stipe? ” – “Istina moj Pere. Vidi ovi zidova, igrališta i lipote. Mir i tišina. Samo tičice čuješ. Ko ovo more platit”?

Print Friendly, PDF & Email
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com