Najstarija Rastovčanka: Pod Biokovom sam se ujagmila i udala

najstarija rastovčankaAko si se rodio pod Biokovom, ako pod njom živiš punih 90 godina, onda moraš biti ko ta velika stina, taj ponos nas Zagvožđana i cile Imotske krajine. Moraš biti čvrst ko Biokova, a Bože moj, moraš biti izdržljiv, krepak i lip ko Biokova. Takve vam planine nema na svitu. Ja sam, eto, napunila 90 godina. Bog mi je, istina, to odredio, ali virujte, da nije bilo Biokove, ko zna koliko bi ja lita proživila. Stoga ću je voliti dokle sam živa, s njom sam se rodila, s njom ću umrit i srce mi je uvik puno nje.

Ovo su bile predivne riječi starice Ive Stanić iz istoimenog zaseoka u Rastovcu, pitomom selu u općini Zagvozd, kada smo joj došli čestitati 90. rođendan i čuti priču o ženi koja je pola stoljeća skoro svakodnevno odlazila na Biokovo.

Kuće u Stanićima dotiču sjeverne obronke planine. Nova prometnica što ide prema tunelu “Sveti Ilija”, vizure autoceste u daljini, nove i lijepe kuće vrijednih Rastovčana, tek su donekle poremetile vjekovni sklad Rastovca i Biokova, ali ne toliko da bi se nešto bitno u toj vezi promijenilo.

Baba Iva najstarija je Rastovčanka. U petak je napunila 90 godina. Dobila je 90 predivnih crvenih ruža, carsku imotsku tortu, baš kao mlada djevojka od svoga momka. Ruže je direktno iz Švicarske poslao sin Jure, jedan od šestero njezine djece, a tortu iz Imotskog naručili su zetovi i nevjeste. Ivi ne trebaju, kako kaže, darovi, ima ona dvanaestero unučadi i četrnaestero praunučadi, pa njima treba davati.

Rekosmo, nije samo taj rođendan bio povodom da posjetimo babu Ivu, nego nastavak priče s početka ovoga teksta o njoj i Biokovu.

– Ja sam van se daleke 1925. godine rodila tu u nedalekom komšiluku u Dedića – započe svoju priču baka Iva.

– Ćaća me izvadio iz škole i, po ondašnjoj navadi da ženska dica ne tribaju škole, već poslove oko kuće, ostala sam u Rastovcu. Bože moj, otkako sam progledala, prvi jutarnji i zadnji večernji pogled uvik se zaustavljao na Biokovi, pa se opet vraća u srce. I tako ko dite, pa ko curetak, pa cura i onuda žena. Pod Biokovom me zamirio moj pokojni muž Ante, pod Biokovom sam se ujagmila i udala.

Pod njom, točnije u svojoj kući, sama sam uz pomoć mojih suseljanki rodila šestero svoje djece. Nije ti unda bilo rodilišta i doktura, već sama se malo pomuči i dite dođe na svit. Tako sam rodila svoja četiri sina i dvi moje ćeri.

Eto, jedan sin mi je umro, a fala Bogu, ovi su živi i zdravi.

E, pitate me to za Biokovu – kao da se iz sna prenu baka Iva. – Svaki dan sam se pela uz tu dragu stinu. Gori na 1400 metara visine bili su nam mali doci di se sadio kumpir, sijala šenica i ječam. Tribalo je priranit dicu. Moj pokojni Ante je pomagao, ali ja sam svaki dan gori-doli. Dvi, dvi i po ure gori, pa doli nešto brže. Na leđima brime drva ili vrića ječma ili kumpira.

Ostalo bi nešto gori za zaminiti se s našim susjedima s druge strane od mora iz Basta, Baške Vode. Oni nama ribu, sol i ulje, mi njima kumpire, šenicu ili meso. I tako vam je bilo svakog dana. Znalo se i zimi kada nije veliki snig otići u Biokovu i tamo trgovati, ali je prava sezona svega u Biokovi započinjala 1. svibnja. Neću vam lagati, ali je sigurno da sam i ko cura i ko žena pa skoro pedeset godina odala od Dedića i Stanića u Biokovu i natrag. A fala Bogu kada je Mala Gospa u Vepricu, onda ajde priko Biokove, pomoli se, pa opet nazad.

Nikad prazna s Biokova

E, da je samo znati koliko sam trave pokosila u Biokovi i donila svojoj živini u štalu. Da samo moja Stražbenica (predio Biokova, op.a.) zna pričat koliko sam puta bila gori. Nije se ko danas čuvalo dite prid porod, već onako noseća uprti se pa u Biokovu, pa unda s nje doli u Rastovac. Zato sam, fala Bogu, lako i rađala dicu.

A tunel “Sveti Ilija”? – prekinusmo na trenutak monolog pametne starice o Biokovu.

– Ma ja bi ga nazvala tunel Jure Dedić Goreta. Bio je to naš suseljanin, govorili su da je malo na svoj način, ali bogme Jure je unda i prije 70 i više godina išao od kuće do kuće i govorio kako bi tribalo probiti Biokovu, i to baš na mistu di je sada tunel, pa onda se dokle izbrojiš do sto spustiti u Bast. Govorili su da je ćaknut, a i bilo je to tako vrime. Bože moj, da mu se dignit i vidit danas Biokovu probušenu tunelom. Sada iz mojih Stanića na more moreš za pet minuta. A prije cili dan uz Biokovu, niz Biokovu da bi vidio onu slanu vodu – veli nam baka Iva.

Čestitali smo baki 90. rođendan. Bila je u društvu kćeri Marije, nevjesta Milke i Karmele i zeta Stipe. Ostali unuci, praunuci i njezina djeca okupit će se u Stanića za Božić. Onda će biti prave fešte za njezin rođendan. Ne iz neke kurtoazije, nego iz onoga što smo vidjeli, iz suvislog i pametnog razmišljanja ove simpatične starice, zaključismo da će naš sljedeći dolazak u Staniće biti za njezin stoti rođendan.

– E, sve je u Božjim rukama. A kada sam ovoliko izdržala, mogu i tih deset godina. Moja Biokova daje mi snagu – s osmijehom na licu pozdravi nas Iva Biokovka.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

 

Print Friendly, PDF & Email
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com