„Ma znadete, to vam je kao neki roman, lijepa priča kojoj mnogi neće ni povjerovati, koju ja i moj suprug nikada nećemo zaboraviti, a vjerujem i moja djeca, naš Anđelo, mala Marta i najmlađi sin David. O tome im pričamo skoro svaki dan. Pred Božić pogotovo.“
Ovo su bile prve riječi Ivane Kraljević koja nas je, zajedno sa svojim suprugom Anđelkom, primila u svom domu u Prološcu kako bi se prisjetili prvih prikaza Živih jaslica i uloge malog Isusa, sina Anđela i nje kao njegove majke Marije.
A Proložac pitomo mjesto kod Imotskog, Božić živi na poseban način. Tradicionalne Žive prološke jaslice, jedan jedinstveni prikaz Isusova rođenja kod nas, ponajviše idu u prilog tome. Betlehem, pravi mali grad iz Biblijskih vremena, najradosnijih dana roda ljudskog, štalica, pastirske kućice, Herodov dvorac, već su izgrađeni u presušenom koritu rijeke Suvaje, odmah na ulazu u grandiozni kanjon Badnjevice. Primit će to mjesto na sam Božić od 17 sati više od dvjesto Proložana svih doba i uzrasta, zanimanja i ideologija. Svi oni vratit će se unatrag 2015 godina u Svetu zemlju. Dušom ponajprije, nenametljivom glumom u kojoj glavnu ulogu igra čisto srce i ljubav prema Bogu. Prikazat će mnoštvu što će se natiskati uz korito Suvaje, scene koje izazivaju mir, ljepotu i smisao života. Isusovo rođenje. Doći će Sveta Tri kralja, čut će se živo blejanje ovaca, svijetlit će pastirske vatre, na mitskom magaretu Josip će voditi trudnu Mariju i onda u štalici, čut će se pravi glas, plač maloga djeteta. Bit će to neki mali Proložanin ne stariji od godinu dana, koji će odglumiti maloga Isusa. Prva uloga u životu i uloga koju će taj dječak i njegovi roditelji pamtiti do posljednje sekunde svoga ovozemaljskog života.
I upravo, šesnaest godina od prikaza prvih Živih jaslica, posjetili smo glumca koji je prvi odigrao tu ulogu i njegovu majku koja je igrala ulogu Marije. No, obitelj Ivane i Anđelka Kraljevića ipak ima i nešto što dodatno daje težinu cijeloj ovoj predivnoj priči.
„Ja i moj Anđelko dobili smo u sretnom braku prvo dijete. Bijaše to ljupki mali dječak. Kako mu ime dati? Jedino sam ga ja znala. Ako nećete vjerovati, nemojte, ali vam govorim živu istinu. Dok sam bila trudna sanjam jednu noć malo dijete i nad njim mi lebdi ime Anđelo. Života mi moga, istinu govorim. I kažem suprugu ime će mu biti Anđelo. I bijaše tako.“, sva usplahirena započe nam priču Ivana Kraljević. „No, već nakon nekoliko mjeseci vidjeli smo da naš Anđelo ima problema, da će nam život biti drugačiji od onih roditelja koji imaju zdravu djecu. Pomirili smo se s tim, za našu ljubav, za ljubav prema našem Anđelu i prihvatili to kao normalno. Anđelo je imao zategnuće tetiva i znali smo da neće moći hodati. Da, da, kao iz sna se prenu Ivana, neću sada od tome, već o onom što me pitate, o Anđelovoj prvoj ulozi, maloga Isusa. Pred sam Božić 2000. godine došao kod nas Milan Maršić Kubala sa svojom grupom koja je i prva osmislila Žive jaslice i rekoše: „Može li mali Anđelo, ti i tvoj Anđelko igrati Svetu Obitelj? Ispočetka šok i onda radosni pristanak. Ja u ulozi Marije, moj Anđelo u ulozi malog Isusa. Eto, Anđelko nije igrao Josipa već naš sumještanin Đelo Matić jer je Josip trebao više govoriti na otvorenoj sceni, a Anđelko nije baš za neku glumu. Uz sami prološki most mnoštvo ljudi. Moj Anđelo u jaslicama, ja suze ne mogu skriti, zavjetujem se mom Isusu da pomogne Anđelu da mi dijete prohoda. Uh, kada se sjetim tih trenutaka, trnci me prođu. Koje li mirnoće u mojoj duši nakon toga, koje li snage u meni da ću uspjeti, da moja obitelj neće ostati sama. I nije.“, skoro u suzama priča nam dirljivu priču Ivana.
„Došli su potom dobri ljudi. Sjećate se velike humanitarne akcije „Anđelovi koraci“ koja je ujedinila ne samo moju Imotsku krajinu, nego i cijelu Hrvatsku. Sjećate se izgubljenog skijaškog štapa na Sljemenu sa Snježne kraljice, naše heroine Janice Kostelić kojeg je poklonila mom Anđelu. I onda dolazi sto dana iščekivanja, strepnji, na stotine poziva podrške, na stotine i stotine znanih i neznanih koji su donirali novac kako bi se obavila operacija u njemačkoj gradu Aschaunu. Nitko, ama baš nitko, nije davao šanse da će moj Anđelo prohodati, čak i doktori iz te ugledne bolnice. Ali ja sam vjerovala i kao majka i kao vjernica, vjerovao je i moj divni suprug da moj san o imenu, da uloga malog Isusa i onaj osjećaj imaju nešto u sebi. Operacija 6. ožujka 2006. godine. I dogodilo se čudo. Moj Anđelo je prohodao. Danas ima 16 godina, istina, da je kod nas bolje organiziran tretman pune rehabilitacije možda bi mu bilo i daleko bolje. No, i ovako je čudo. Ide u Industrijsko – obrtničku školu u Imotskom, upisao je smjer pomoćni kuhar. Izgleda vam smiješno? No moj Anđelo kuha da samo znate kako, pitajte ga.“, veli nam Ivana.
I nakon dirljive priče majke pitali smo tihog, samozatajnog i dragog dječaka Anđela pričaju li mu o njegovoj prvoj ulozi, kako sada živi s njom. I, dakako, što voli najviše kuhati.
„Skoro svaki dan, a sada pred Božić pogotovo, gledam tu sliku mene i moje mame u jaslicama. I svi me poznaju i govore da sam bio mali Isus. Neću to zaboraviti nikada.“, tiho govori divni dječak Anđelo. Stvarno ime mu je pogođeno.
„E, ja vam spravljam odlične palačinke. Kada ćete doći kušati? Bit ću dobar kuhar!“, veli nam, dok u ruci stalno drži veliku fotografiju. On leži u slami u jaslicama, a nad njim majka Ivana.
„Sve vam je ovo istina, sve ovo svaki dan proživljavamo…“, uzeo je na trenutak riječ i otac Anđelko. Sada smo dobili našu malu Martu, ima osam godina i ide u drugi razred i maloga Davida koji ima pet godina. Djeca su nam, hvala Bogu, zdrava i vesela. Zajedno s našim Anđelom smo divna, mirna obitelj. Djecu gojimo u našem tradicionalnom vjerskom ozračju. No, uvijek, ama baš uvijek, Anđelo će biti glavni dio naše obiteljske priče.“
