
Gospodarska slika Imotskog, odavno je takva da ona svijetla strana medalje, postoji još samo u kolektivnom sjećanju. Ona druga, tamna strana medalje, itekako je vidljiva i golom oku bez popratnih, detaljnih, statističkih pokazatelja. Stoga nije čudno da su u pričama starih Imoćana, još uvijek živa sjećanja na razdoblja u kojima je bila posebno značajna gospodarska aktivnost. A takva aktivnost osobito se veže uz prezime obitelji Truccolo, koja je u narodu preimenovana i pojednostavljena u “Trokulo“.
Doduše i prije dolaska Truccola u Imotski, postojale su značajnije obitelji u gradu koje su stvarale kapital, poput obitelji Mirošević, Benzon, Kolombani, Jeličić, Vučemilović i poneke druge. Međutim, njihovi izvori kapitala, do početka Drugog svjetskog rata, proizlazili su uglavnom iz veleposjedničkih okvira. Onaj prvotni industrijski, tvornički izvor prihoda u Imotskom, vezan je uz Remigija i Fabijana Troccula, čiji je otac poslom doselio u Imotski.
Tako je Domenico Trucccolo stigao u Imotski kao austrijski oružnik detektiv, u službi funkcije i radnog mjesta onodobnog vremena i onodobne države. Tu je upoznao i oženio Imoćanku Vicenciju Bitangu, čija je obitelj bila prilično imućna. S tim su početnim kapitalom otvorili prvu trgovinu i počeli ostvarivati prihode. Kruna njihovog poslovnog uspjeha bio je rad njihova sina Fabijana (rođenog 1874.godine), koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća pokazao kako izgleda stvaranje pravog poslovnog carstva.
Tako je na širokom prostoru počelo nicati prvo tvorničko postrojenje u Imotskom. Prateći onodobne gospodarske trendove, izgrađena je mlinica koja je radila na motorni pogon. Bila je to velika novost, jer su pri izgradnji poštivana sva pravila onodobne struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi. Ti crijepovi se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim zdanjima u starom dijelu grada Imotskog.
Takav tvornički kompleks je zahtijevao i određeni broj radnika. Najveći broj radnika za svoje tvornice i svekolike gospodarske aktivnosti, obitelj Truccolo pronašla je u Vinjanima Gornjim, čiji su se stanovnici pokazali kao vrsni majstori, tesari, klesari te graditelji. Kako bi im pokazali koliko cijene njihov rad i trud, obitelj Truccolo je u vinjanskom zaseoku Lončarima sagradila školu, koju i danas pohađa određeni broj učenika, unatoč depopulaciji i trendovima migracija. Jedan od posljednjih poslovnih pothvata obitelji bila je izgradnja velikih podruma i ulaganje u proizvodnju vina.
Tako su u Imotskom još uvijek prisutni izrazi vezani uz ovu obitelj, poput te da su nečiji “podrumi puni kao Trokulovi“ ili kako je netko ispekao kruh kao da je “brašno mljeveno u Trokulovim mlinicama“. Kao i od tolikih drugih obitelji, u pričama je ostao spomen na obitelj Truccolo iako u Imotskom nema više njenih članova ili posebno bližih potomaka. No, zato su ostali prisutni u kolektivnoj memoriji naroda, zahvaljujući velikim poslovnim rezultatima, ali i svom odnosu prema radnicima.
Pored tolikih poznatih i stvarnih činjenica iz života obitelji Truccolo, nisu rijetke ni priče ili legende, koje su upravo samo to – kazivanja prisutna u puku. Baš zahvaljujući njima mnoge zgode će ostati upamćene još neko vrijeme, kako prašina povijesti bude pokrivala posljednja sjećanja. I ljubomorno bude čuvala neka sjećanja samo za sebe.
IZVOR: Dalmacija News