1
175

Od plahe travčice do živca kamena

ana jonjić 1Od plahe, krhke travčice, koja se saginjala i na najmanji dašak povjetarca, do čvrstog neprobojnog kamena. Živca kamena, kako se to kaže u Imotskoj krajini, onog tvrdog, koji ne puca niti  na udare dinamita.

Tako bi nekako mogao započeti  dirljiv roman o jednoj djevojci junakinji, koja je uz pomoć, ponajprije Boga, potom stručnih ljudi hrvatskog zdravstvenog sustava i svoje obitelji, došla  sa samog ruba provalije na čvrstu stazu. Istina, trebat će još borbe, trebat će srca, ali nakon razgovora s junakinjom naše priče, uopće ne dvojimo da ona neće stati s obje noge na taj put koji vodi u život i njegovo zadovoljstvo.

Riječ je o 23-ogodišnjoj Ani Jonjić iz Grubina, mladoj studentici treće godine Pedagoškog fakulteta u Mostaru, nad kojom je stručni tim bolnice Merkur na čulu sa  poznatim kirurgom dr. Stipislavom Jadrijevićem izveo 12-satnu  iznimno zahtjevnu operaciju, čime joj je spasio život. A Ana, kao i svi njeni vršnjaci, sanjala je svoju diplomu, posao, sanjala  miran i sretan nastavak života. Skladna, mirna, kršćanska obitelj, otac Joško, majka Dijana, sestre Ivana i Marija, brat Josip, bila su joj čvrsta garancija u tome.

ana jonjić 2

No, onda, preko noći, lijepa sanjarenja pretvorila su se u noćne more, iščekivanja, zebnju, nemir. Bijelo je u Ane postalo crno. Malo osipa po koži, mala malaksalost, nadutost,otjecanje nogu, još tamo s početka prošle godine, tek su bili nagovještaj teške borbe koju je na svoja ramena preuzela ta djevojka. Nalazi  nakon pretraga u splitskoj bolnici bili su zaprepašćujući. Karcinom nadbubrežne žlijezde s metastazama na jetri, s ozbiljnim prijetnjama na njegovo proširenje. Za nalaz prva je saznala upravo inteligentna Ana.

prije operacije ana jonjić

„Najteže mi je tada, kada je sve u jednoj  minuti prohujalo mojom glavom, kako to kazati majci i ocu. Znajući ih kako paze mene i brata i sestre, bila sam prestravljena. No, Bog i samo On, kao da mi reče:“Ana uzmi svoj križ, ponesi ga, ja ću ti biti u pomoći.“ I vjerujte, zaista, vjerujte, mirno sam sve skupa prihvatila. Krenula je onda prava strka prema bolnicama. Biopsija u bolnici Dubrava koju sam odradila uz svoje predivne  Imoćane dr. Marijana Kolovrata i dr. Antoniju Đuzel, pa Institut za tumore. Tamo je bio moj Imoćanin, moj anđeo čuvar dr. Ivan Milas i konačno  bolnica Merkur i moj spasitelj, isto čovjek s kamena, Sinjanin prof. dr. Stipislav Jadrijević. Da ne zaboravim isto predivnog  anesteziologa dr. Natašu Visković – Filipčić. Pazite, otvoreno su mi ti divni ljudi govorili, baš oči u oči. Nisu se libili kazati mi da   i smrt treba uzeti kao ozbiljnu opciju, nisu mi okolišali i zato im hvala. To me još više učvrstilo, posebno u trenutku prije operacije kada se stvorio tromb u veni Cavi koja vodi direktno u srce. Život je visio o koncu. Operacija punih dvanaest sati, plemenite i stručne ruke moga dr. Jadrijevića znalački su sve izvele. Kažu da je to jedan od najzahtjevnijih sličnih zahvata u toj bolnici. I evo, danas sam ovdje u svojim Grubinama, među svojom obitelji, kojoj ću, ako Bog dade da se sve ovo sretno okonča čim završim fakultet, zaposlim se, nastojati vratiti bar djelić onoga što su učinili za mene. Shvatila sam u svojim najtežim trenucima da je obitelj jedno veliko, veliko sve na ovom svijetu i da ti nitko ne može pomoći kao oni. Toliko su me hrabrili, bili uz mene da sam čvršća neko ikada.“, odlučnim glasom priča Ana Jonjić, na oko krhko lijepo stvorenje, ali jedna čvrsta i odlučna žena.

ana jonjić

„Da, danas sam čvrsta, čvršća od Biokova. Imala sam četiri kemoterapije, izdržala ih dobro, u četvrtak idem na još jednu u Zagreb, bit će to, uvjerena sam, u redu. I eto oporavljam se, mislila sam sada u veljači nastaviti studij, ali su mi profesori sugerirali: Ane, prvo zdravlje, za fakultet ima vremena.“

„Nećete vjerovati, nastavlja nam Ana svoju dirljivu priču, toliko sam s ovim iskustvom ojačala, da dijelim lekcije sestrama, bratu, prijateljima, kako se treba držati, kako se nositi s nevoljama. Prije mi je pitanje bilo koju šminku ili parfem staviti na sebe, a danas dijelim lekcije  o čvrstoći, karakteru, stavu u bolesti. Baš kada završim fakultet, nadam se, svojim budućim učenicima, iz prve ruke ću pričati kako nikada nema predaje, kako život treba uzeti onakav kakav jeste. Vjerovati u Boga, sebe, jer sve vam je rizik u životu. Odete u zubara i možete nastradati, a kamoli onakva operacija na granici života i smrti. Promislila sam prije operacijskog stola: Ana, ti nemaš što izgubiti, možeš jedino dobiti. I vidite vjerujem, duboko, da sam dobila, jer želim biti zdrava, želim živjeti, želim svojim iskustvom pomoći ljudima ako se nađu u mojoj situaciji. Konačno poručujem,  vjerujte našim ljudima, liječnicima. Divni su to i stručni ljudi.“, ispriča nam svoju priču Ana Jonjić.

 

OKVIR 1:

E, moj prijatelju, bila sam ti ja od onih majki koja je dizala paniku kada bi se samo  malo prehladili u kući. Trči tamo, ovamo, hajdemo k doktoru, daj tablete, ne spavaj. A kada danas nakon cijele priče moje Ane sve vidim, ja sam vam isto kao i ona, posve druga žena, pa i majka. Svi smo dužni bolesti, samo neka je Bog uz nas, svoj križ treba ponijeti, boriti se da ne posrnete i ne predate se. I to ojača čovjeka, da samo vidite koliko. To je i moj savjet  roditeljima ako se, ne daj Bože, nađu u  sličnoj situaciji kao i ja, priča nam Anina majka  Dijana.

 

OKVIR 2

U ekipi koja je  u bolnici Merkur izvela  vrlo kompliciranu operaciju, odstranjivanja karcinogenih organa, transplataciju novih, uz prof. dr. Stipislava Jadrijevića, anesteziologa dr. Natašu Visković – Filipčić, bili su još i dr. Danijel Jakus, dr.Oliver Šuman i medicinska sestra Lucija Plantan.

Print Friendly, PDF & Email
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com