Koncem rujna prostim se okom vidi Monte Gargano, Gran Sasso i veliki dio obale, a ako ćete pješke na vrh, ponesite par litara vode, dobre cipele i jaknu (usred ljeta), a štapovi za hodanje su dobri što radi lakšeg kretanja, što zbog tjeranja poskoka.
Ipak, unatoč činjenici da je sv. Jure treći po redu vrh u Republici Hrvatskoj (drugi je Jančiji vrh na Dinari s 1768 metara nadmorske visine), odašiljači kao i ostali pogoni se mogu smatrati najvišim radnim mjestom u Hrvatskoj. Sama visina podloge na kojoj se nalazi odašiljač se nalazi na 1760 metara, dok je visina odašiljača, odnosno antenskog stupa čak 95 metara, što ukupno daje visinu od 1857 metara nadmorske visine i čini ga dvadesetak metara višim od Sinjala, koji se proteže do 1831 metara nadmorske visine.
Dok je lijepo vrijeme, s vrha se proteže predivan pogled na čitavo Imotsko polje iznad kojih se naziru oči Crvenog i Modrog jezera, a mogu se vidjeti i poluotok Monte Gargano na talijanskoj obali, te najviši vrhunci Apenina, Gran Sasso i Majella. S druge strane pak se mogu vidjeti brojni masivi u susjednoj nam Bosni i Hercegovini.
Odašiljač “Biokovo” na sv. Juri djeluje u sustavu tvrtke “Odašiljači i veze d.o.o” koja je do 2002. bila sastavni dio HRT-a, odašilje televizijske i radijske programe, kako domaće tako i iz susjedne BiH. Domaćih 13 TV programa emitira u digitalnom multipleksnom formatu, te četiri nacionalna radio programa poput HRT1, HRT2, HR-Radio Split i Katolički radio. Iz susjedne Bosne i Hercegovine emitira se Radio-Mir iz Međugorja.
Naravno, za održavanje odašiljača bez kojeg ne bismo mogli pratiti mnoge TV i radio kanale, zaslužna je peteročlana, trenutno u zimskom periodu šesteročlana ekipa koja svoje vrijeme provodi na Biokovu i skrbi se za najviše radno mjesto u Hrvatskoj. Tko su članovi ekipe koji se brinu o odašiljaču i ostatku opreme, koji je precizan opis njihovog posla i je li opasno raditi na Biokovu pričao nam je Pero Babić, dugogodišnji djelatnik, rekli bismo duša ovog radnog mjesta.
– Uobičajeni naziv je posada jer naš posao u svemu nalikuje na mornarski vijađ. Dakle, osim moje malenkosti i prvog među jednakima, posadu čine Srećko Gregov, Goran Mucić, Frane Perasović, Josip Samac, Milan Babić i Lorenc Palit. Naša temeljna zadaća jest kontrola emitiranja radio televizijskih programa, telekomunikacijskih veza, održavanje istih kao i kontrola i održavanje prateće infrastrukture na objektu – govori nam Pero.
Kakve su vam smjene, po koliko vas radi? Također, svako koliko dana odlazite na sam vrh?
– Ljetna smjena nam traje četiri dana, a zimi pet i posao obavljaju dva djelatnika. Dakle, kad nas je šestero onda nakon četiri ili pet dana u smjeni imamo 8 ili 10 slobodnih dana u kojima i nadalje po potrebi obavljamo i druge zadaće za našu tvrtku.
Zna li biti dosadno, kako kratite vrijeme na vrhu Biokova? Možete li nam reći kako osobno doživljavate svoj posao?
– Meni nikada nije dosadno, jer zbog brojnih obveza ponekad ta četiri ili pet dana znaju biti nedostatna za sve ono što bih želio, ali i morao obaviti. Spadam u grupu rijetkih koji vole ono što rade i zato s radošću čekam na odlazak od doma, a s najvišeg radnog mjesta vidim puno toga, što je mnogima uskraćeno. Ako ste uz to pjesnik u duši, onda je to nemjerljivo zadovoljstvo.
Kakve vas neugodnosti mogu zateći za radnog vremena?
– Najneugodnija su atmosferska pražnjenja, jer gotovo svaki grom udara u vrh antenskog željeznog stupa a to se čini kao eksplozija granate uz lagani potres zgrade gdje boravimo. Neugodni znaju biti i jaki vjetrovi, posebice jugo, a mjernim instrumentima zabilježena je i brzina preko 250 km/h u refulima.A one ljepše strane posla…
– Čežnja je za Biokovom kad sam doma i čežnja je za domom kad sam na Biokovu, to mi daje dinamiku življenja jer ta, nazovi raspetost i kontrastnost između neba gdje radim i mora ispred kuće, nalazi pomirenje samo u ljubavi prema poslu kojeg obavljam i mjesta u kojem živim. Nikad ne bih znao reći koje praskozorje ili suton je ljepše. Je li ono na Svetom Juri ili Bratušu, no svejedno me ispunjavaju jednakom količinom ljepote i ushićenja.
Koje je godišnje doba na Svetom Juri najljepše?
– Teško je reći, pogotovo ako gledate s dobre strane. Ljeti kad doma ne mogu spavati, dolaskom na Biokovo pokrijem se dekom. Zimi kad svi odlaze uz veliki trošak na snježne radosti ja zato primam novčanu naknadu. Pa sad ti reci.
Kakva su zapravo ljeta na vrhu planine, a kakve su zime?
– Slijedom prethodnog pitanja rekao bih da mi je zima draža, jer ljeti dolaze na tisuće turista, biciklista, automobila, a pristupna cesta uska gotovo jednotračna, što stvara mučninu pri dolasku ili odlasku na posao. Zimi sretneš najčešće drage prijatelje kao Stipu Božića i njemu slične planinare, alpiniste. Lijepe strane zime sam već istaknuo, no one ružne strane, zapravo ružno je reći ružne, možda neugodnije jest dugotrajno pješačenje u dosta elemenata i alpinizam, da bi došli na radno mjesto ili se vratili doma.
Koliko snijega zna pasti i kako se borite s nanosima?
– Premda se cesta čisti, no zbog nevremena ili kvara stroja na dan smjene mora se pješačiti uz pratnju GSS-a, kad je posebno ružno i opasno. Dakle količinu snijega mjerimo pješačenjem. Najviše meni poznato, a ovdje sam punih 40 godina, 2008. godine smo pješačili dva sunčeva dana, od 8 do 20 sati svaki dan, svega 15 kilometara.
U redu, kad padne snijeg, kakva vam je prometna komunikacija, kako se penjete do vrha i spuštate?
– Dakle, vozimo se terencem “Landrover” i uz četiri lanca, dvije lopate i njegovo vitlo znamo napraviti prava čuda. Ostatak puta kad se vozilom ne može dalje, planinarenje je i alpinizam. Snijeg zna padati i u lipnju kao 2013. godine i do tada se zna zadržati u višem djelu, iznad 1000 metara nadmorske visine, a u vrtačama i do početka srpnja.
Imate li posjetitelje i kad najčešće dođu?
– Ljeti više prijatelja, ali i nepoznatih “hodočasnika”, dočim zimi samo prijatelji planinari dolaze.
Čija vas posjeta najviše razveseli?
– Ne smijem reći, mogla bi me čuti žena.
Tko je od vas najduže na sv. Juri, a tko najkraće i kad je po vama najljepši period za planiranje izleta na vrh Biokova?
– Moja malenkost je najduže na vrhu, 40 punih godina, a prezimenjak Babićje četiri godine. Usudio bi se reći jesen. Znate zašto? Koncem rujna vidi se prostim okom ono što ste u u uvodu naveli. Monte Gargano, Gran Sasso i veliki dio obale. Moram hvaliti Italiju jer otamo si odakle ti je žena.
Na što ljudi trebaju paziti kad se upute na planinu?
– Ako se radi o Biokovu, onda za slabe vozače koji ne mogu stajati jednim kolom na rubu provalije od stotinjak metara i više, ne preporučujem dolazak. Za pješake par litara vode, dobre cipele i jaknu usred ljeta u naprtnjači, štapovi za hodanje, koliko radi olakšanja toliko i radi tjeranja poskoka.
