Zvono uzbune: Sve više djece s poteškoćama u razvoju na području Imotske krajine, a sve manje stručnjaka

Više od 150 djece u  školskom sustavu Imotske krajine treba pomoć stručnjaka zbog otežane komunikacije i problema u razvoju. Kad se k tome pridoda broj  predškolske djece, potom one koja iz bilo kojega razloga nije evidentirana, ta brojka je daleko veća. Upravo to govori o hitnosti poboljšanja uvjeta za tretmane rehabilitacije u kojima bi timski sudjelovali  logopedi, defektolozi, dječji psiholozi, radni terapeuti i fizijatri uz punu koordiniranost roditelja. Da je hitnost pomoći toj djeci svjedoče i brojke iz Udruge civilnih invalida Imotske krajine koji su još prije deset godina krenuli sa projektom. Trenutačno kroz tretmane koje vode dva logopeda tjedno prođe više od sedamdeset djece. Njih dvadeset je još na listi čekanja. Ovaj projekt financira Ministarstvo socijalne politike i mladih. Radi se sustavno i stručno „jedan na jedan“. Novčane uštede državi su velike jer roditelji ne trebaju ići izvan Imotskog.

„Radimo  već više od deset godina. Počeli smo s jednim logopedom. Vidjeli smo da nam je sve veći broj mališana s poteškoćama. Naši logopedi  rade non-stop, no ne možemo sve obuhvatiti. To je jedna strana ove ozbiljne situacije, a druga je teškoće kako financirati sve to. Koliko molbi, upita, poslanih projekata na stotine adresa  za pomoć, a  jedva vežemo kraj s krajem. Mislim da  bi jedinice lokalne samouprave trebale daleko više participirati u ovom projektu jer su djeca naša budućnost.“, ističe Josip Bilić-Pavlinović, predsjednik Udruge civilnih invalida Imotske krajine.

PROF.LOGOPED MARTINA PULJIZ.

„Smatram da bi poveznica stručnjaka nas logopeda, defektologa i psihologa trebala biti stalna, trebala bi ta pomoć djeci biti sustavno riješena na području Imotske krajine. Mi dobro  surađujemo sa dva pedijatra u Imotskom, na vrijeme nas upozore koje dijete ima poteškoće. Mi odradimo svoj posao, no on nije dovoljan. Ostale struke koje sam navela trebale bi se uključiti  i onda bi tretmani i rehabilitacija bili  daleko kvalitetnija.“, naglašava prof. logoped Martina Puljiz.

„Upravo bi jedan rehabilitacijski centar bio potreban Imotskom jer je stanje zaista ozbiljno, kako zbog broja djece, tako i zbog težine poteškoća.  Bez pomoći  lokalne i regionalne  samouprave i resornih ministarstava samo smo jedna karika, ali ne i presudna u kvalitetnom rješavanju ovog ozbiljnog problema.“, riječi su prof. logoped Marijane Juroš.

Prof.defektolog Ivana kUJUNDŽIĆ

„Broj mojih kolega logopeda u Imotskoj krajini, potom kolega defektologa, da ne govorim o psiholozima i terapeutima je malen na ovoliki broj djece s poteškoćama.Nažalost, iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da je svakim danom sve veći broj djece koja trebaju neku stručnu pomoć.  Obzirom na to da sam školski logoped posjedujem podastak da je u odgojno – obrazovnom sustavu, osnovnom i srednjem, Imotske krajine preko 150 učenika s rješenjima o primjerenom obliku školovanja i pomoći. Moramo biti svjesni da postoje učenici koji također trebaju i imaju pomoć stručnjaka i da nisu u ovoj kategoriji, što opet znači da je brojka daleko veća. Osim školske populacije, velik je porast djece s teškoćama u ranoj komunikaciji. Što je tome uzrok teško je reći. Svakako mislim da su životni standard, okupiranost roditelja preživljavanjem, nedovoljna sustavna briga o ranom psihosocijalnom razvoju djeteta i puno drugih stvari dodatan razlog povećanju komunikacijskih teškoća. O ovom bi  trebalo pisati uvijek prije izbora jer bi se, možda, netko i našao prozvan pa odgovorio na potrebe i zahtjeve roditelja. No, šalu na stranu, ovom problematikom se uvijek bave ljudi koji su njome direktno pogođeni, a to su roditelji i stručnjaci. Međutim, pojedinac sam ništa ne može učiniti. Zar je stvarno potrebno da ljudi u vlasti imaju dijete s posebnim potrebama da bi nešto pokrenuli!? Hrvatska stvarnost je na žalost upravo takva. Sit gladna ne razumije – stara je izreka.  Međutim, lokalna i županijska vlast konačno moraju odgovoriti na potrebe ljudi koji su ih birali. U više navrata, različitim ministrima i Ministarstvima, slala sam upite i samo jednom dobila odgovor u kojem se navodi da razumiju  situaciju i da će nešto poduzeti. Naravno, do današnjega dana to je mrtvo slovo na papiru. Neka mi netko objasni kako je isplativije državi plaćati putne troškove roditeljima do najbližih rehabilitacijskih centara u Splitu, nego platiti jednog stručnjaka u Imotskom? Svi znamo kako taj put izgleda. Roditelj, ako radi, mora uzeti slobodan dan, dijete mora izostati taj dan iz vrtića ili škole, voziti se do Splita sat vremena i tek tada na tretman. Nešto mora pojesti, taj dan mora imati novac u džepu za autobusnu kartu ili gorivo itd. I tako, u najboljem slučaju, prođe pola radnog dana zbog jednog tretmana. A što ako mora obaviti dva ili tri tretmana jer je tako roditeljima najlakše izvesti? Toliko novca na te troškove ode da bi se mogao otvoriti najbolji centar u Imotskom gdje bi mogli raditi svi stručnjaci. Koliko je to novih radnih mjesta, a kolika pomoć zajednici, prosudite sami. Praznih prostora u Imotskom ima koliko god hoćete i vrlo mali novac bi trebao da se sve stavi u funkciju. Već smo jednom bili dogovorili da će kolegice iz Splita dolaziti u Imotski, ali zapelo je oko putnih troškova. Županija je bila obećala to riješiti, ali opet ništa. Specijalističke i dijagnostičke preglede djeca uglavnom dobiju u KBC-u Split, dok je za neke potrebno otići i do Zagreba. No, tada se vraćaju kući gdje bi trebali dobiti stručnu pomoć. Da bi se mogle zadovoljiti permanentne potrebe rada s djecom s posebnim potrebama potrebni su stručnjaci svih edukacijsko-rehabilitacijskih profila: logopedi, rehabilitatori, socijalni pedagozi, zatim psiholozi i psihoterapeuti, radni terapeuti i ostali. Obzirom da je Imotski u pograničnom području, njemu gravitira veliki dio Hercegovine. Otvaranjem jednog Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i omladine riješili bismo veliki problem. Onda bi i Vrgorac, Makarska i sva bliža mjesta gravitirala Imotskom, a ne Splitu. Time bi se i splitski centri značajno rasteretili. Stipendiranjem mladih ljudi osigurali bi da imamo i stručnjake, a nas starijih koji bi pomogli u realizaciji ima.“, ističe prof. logoped Ivana Kujundžić koja neposredno radi u školi sa djecom koja imaju probleme u razvoju.

 

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com