Danas je Veliki četvrtak koji označava posljednji dan Korizme, a na taj dan navečer započinje vazmeno trodnevlje – Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota, koji završavaju Kristovim uskrsnućem, blagdanom Uskrsa.
Na Veliki četvrtak prije podne se održava samo jedna sveta misa u cijeloj biskupiji, koju slavi biskup sa svojim svećenicima.
Ona se naziva Misa posvete ulja. Biskup tada blagoslovi tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.
Navečer se u svakoj župi slavi misa Gospodnje večere. Prije mise se isprazni tabernakul (svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije). Pjeva se Slava, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdijenja. Nakon čitanja evanđelja može se izvršiti obred pranja nogu.
Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, zajedno s Presvetim (tj. velikom posvećenom hostijom koja se sprema u tzv. pokaznicu, odnosno dijelom prozirnu ukrašenu posudu, tako da vjernici mogu jasno vidjeti hostiju – Isusa Krista). Također, svi se ukrasi s oltara odnesu. Tada se obično upriličuje barem jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
Hrvatski običaji na Veliki četvrtak
U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U južnoj Hrvatskoj je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja.
Procesija za križem ili hvarska procesija za križen naziv je za tradicijsku noćnu procesiju, koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru.
Procesija je jedinstveni obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta. Iznimna je i po svom trajanju i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan.
Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri. Dva pjevača iz svake procesije po dolasku u crkvu započinju pjevati Gospin plač a druga dvojica im odgovaraju pjevajući posebne stihove ispjevane u čast zaštitnika crkve i nadahnute mukom Isusovom.
Veliki petak
Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt. Na taj se dan u Crkvi oduvijek postilo. Na Veliki petak nema svete mise, nego postoje samo obredi Velikog petka. Svećenik nosi odjeću crvene boje, simbol mučeničke smrti. Obredi započinju u šutnji, bez pjesme. Kada svećenik dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje i tiho se moli. Evanđelje na Veliki petak je Muka, i to po Ivanu, koja se čita ili pjeva.
Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe. Slijedi ljubljenje križa. Donosi se drveni križ, koji se u tri stupnja razotkriva. Svaki put se pjeva: Evo drvo križa…, a narod u šutnji poklekne, te odgovara: Dođite, poklonimo se!; svaki put višim glasom.
Nakon toga svaki vjernik dolazi do oltara i klanja se križu ili ga ljubi. Pri tome se pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Zatim slijedi pričest, i to s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Nakon toga se iznosi Presveto (Kristovo tijelo u pokaznici) iz crkve, kao znak Kristove smrti.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske, najčešće se jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom. Također se jede i riba. U kontinentalnom dijelu šaran i štuka, a u Istri, Primorju i južnoj Hrvatskoj morska riba i plodovi mora.
Stariji ljudi nekada su molili 33 Isusove krunice. Pije se čaša crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Na Veliki petak sve je tiho jer se vani ništa ne radi. Posebno se ne radi ništa, ako se mora nešto tući npr. čekićem i sl. U Poljicama se navečer prije obreda pjeva Gospin plač.
Na Veliki petak u svim Kaštelima održavala se procesija s upaljenim svijećama i nošenjem križa kao simbolom, koji je od simbola muke i trpljenja postao znak spasenja i otkupljenja.
Žudije, čuvari Kristova groba
Žudije su čuvari Kristova groba u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Mladi sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju “Gloria” i “Slava Bogu na visini”. Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: “Isus je uskrsnuo”, nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu.
Velika subota i Vazmeno bdijenje – Uskrs
Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. Nema mise niti pričešćivanja. Oltar ostaje i dalje nepokriven. Navečer, nije točno određeno vrijeme, ali ne bi trebalo započinjati prije 21 sata, niti završiti nakon 6 sati u nedjelju, se slavi Vazmeno bdijenje. Vazmeno bdijenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt, te njegovo uskrsnuće, po kojima smo i mi vjernici spašeni.
Vazmeno bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdijenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdijenja, te s njom ulazi u crkvu. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne.
Nakon toga slijedi hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji započinje: Ovo je noć… Potom se čitaju biblijska čitanja. Najprije se čitaju tekstovi iz Starog zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakog se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje.
Ponovno se počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru, te zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt. Danas se slavi i danja misa na Uskrs.
Takva bogata liturgija želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća), po kojem smo otkupljeni. No kod nas se na Uskrs daleko više pridaje vrijednost običnom poganskom, nekršćanskom folkloru: “uskršnjim” jajima, pilićima, zečevima i sl., nego tajni našega spasenja.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krijesova – vuzmenki. U mnogim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu – koja raste po panjevima i na starom drveću – i zatim naslagana drva.
Uskrs
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Uskrs se često naziva i Vazam. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugog vremena posta (post se u korizmi, i to ne svugdje, prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso. Postoji određena razlika između Vazma i Uskrsa. Dok Uskrs označava sam dan kada se slavi Kristovo uskrsnuće, Vazam je širi pojam i označava cijelo otajstvo spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu.
Blagdan Uskrsa se ne slavi svake godine u isto vrijeme. Danas se on slavi u prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, to znači da blagdan Uskrsa može pasti samo unutar tog vremena.
Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa tek su dio pučkih uskrsnih običaja.
Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, često domaći kruh, te slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i dr.
Djeca se za Uskrs igraju igrama u koje su uključene pisanice poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće i sl. U igri tuckanja jajima, uzme se svoje jaje i izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga tuckanja.
U srednjem dijelu gornje Hrvatske, posebice u Prigorju i Zagorju postoji tzv. pohod raspetnika ili križičara.
Postoji mnogo crkvenih pjesama koje opjevavaju Isusovu muku, raspeće i uskrsnuće. U hrvatskoj uskrsnoj tradiciji najpoznatije su “Kraljice neba”, “Uskrsnu Isus doista”, “Na nebu zora rudi” i dr. Poznato je oko 100 skladbi, koje se pjevaju kao uskrsne pjesme od Velike subote do Duhova, ali samo oko 30-ak ih se pjeva i danas.
IZVOR: Dalmacija News
Još nema komentara