Prigovore igrača na račun suca, pokušaje stvaranja pritiska te čak simuliranja ne bi li se “iskamčila” kakva odluka u korist svoje ekipe možemo vidjeti na gotovo svakoj nogometnoj utakmici. No da netko arbitru sugerira da odluku koja bi mu išla u korist ipak promjeni jako je, jako rijetko. E pa događa se, dogodilo se nedavno na utakmici Treće HNL Jug između Kamena iz Ivanbegovine kod Imotskoga i biogradskog Primorca, a rijetko viđena poštenjačina igrač je domaćina Marin Jonjić Patak.
– Bila je gužva u šesnaestercu Primorca, negdje oko 60. minute, sudac zaista nije mogao dobro vidjeti situaciju, mislio je da je rukom igrao neki od gostujućih igrača i pokazao na bijelu točku. A zapravo je to bila moja ruka! Već je moj suigrač uzeo loptu, želio izvesti jedanaesterac kad je sudac Silić došao do mene, odmah sam mu priznao da sam ja igrao rukom, čovjek je promijenio odluku na moju sugestiju, priča Jonjić za Sportske novosti.
Postupio po savjesti
Napravio je to Jonjić u istom svijetu u kojem se Maradonin neregularni pogodak na SP-u naziva Božjom rukom, u kojemu je veliki Henry provukao Francusku na Mundial sličnim potezom. Istina, ne može se istim parom naočala gledati taj nogomet u kojem se “vrte” stotine milijuna nečega i ovaj naš niželigaški u kojem su u pitanje stotine kuna. A rijetki su i ovdje ‘Jonjići’.
– Pa, Bože moj, igramo Treću ligu, gotovo za koricu kruha, nama se nogomet svodi na prijateljstvo i druženje, te su stvari bitne. Koga ću lagati? Sebe? Možda suca Silića kojeg znam i kojeg ću opet susresti na nekoj utakmici? Ili suparničke igrače, pa mi se poznajemo, mnogi od nas druže se izvan terena. Ne znam, možda je ovo bio i moj mali primjer bunta osobe protiv sustava koji jede male ljude, sustava u kojoj nema poštenja, samo rade veze.
Da stvar bude zanimljivija, Jonjić je to napravio dok je njegov Kamen gubio 0:2!
– Da, ali okrenuli smo na 3:2. Najprije sam zabio ja, onda Juričić, na kraju sam u posljednjim trenucima susreta izborio jedanaesterac, stvarni, čist k’o suza, koji je Kljenak realizirao za pobjedu. Ne znam što bi mi rekli suigrači da nismo dobili, he, he… Al’ eto vidite da sve to netko od gore gleda, da Bog poštenje nagradi, to je pravedan sudac.
A Marina “nagrađuju” prijatelji i poznanici i dalje, čak slučajni prolaznici u Imotskome i okolici.
– Pružaju ljudi ruku, čestitaju, vele da je trebalo imati hrabrosti. A ne znam je li to bila hrabrost, ja sam jednostavno u svome trenutku postupio po savjesti. Ispadam sad neka poštenjačina, ali moram pošteno kazati da puno puta nisam bio takav. A zamislite kakav bi bio svijet kada bismo svi i uvijek bili pošteni – odlazi u “lennonovsku utopiju” Jonjić.
Ali svijet je drugačiji, osjetio je on na svojoj koži. Iako su mu tek 24 godine, iza sebe ima zanimljivostima bogatu seniorsku karijeru otkada je još kao 16-godišnjak debitirao za Imotski, prošao brojne klubove našeg drugog i trećeg ranga, okušao se u inozemstvu i to Singapuru.
Azija jedina nada
– Svašta sam doživio, operacije oba koljena taman kad sam trebao napraviti iskorak, propale transfere, ponude da potpišem nekakav lihvarski ugovor. Završio sam gimnaziju, položio državnu maturu s vrlo dobrim uspjehom, čak upisao studij psihologije kojeg sam zapustio radi nogometa. I sada sam tu, lijepo je u Kamenu, ali svjestan sam da vrijedim više, ne samo ja nego i dosta igrača, da vrijedimo više od preživljavanja od nogometa. Nadam se da će se pojaviti nekakav angažman u Singapuru gdje imam neka poznanstva i gdje sam ostavio dobar utisak, doma je najljepše, ali mi je u ovom kontekstu Azija jedina nada.
IZVOR: Sportske novosti
