Imotski junak Ivan Katanušić

Legendarni Mate Parlov prvi je Imoćanin koji je bio na Olimpijskim igrama. Imoćani svojataju Matu jer je rođen i odgojio se u Imotskom, a ostatak života proveo je u Puli.

No, drugi Imoćanin koji ide na  ovogodišnje Olimpijske igre u Brazil, fetivi je varušanin iz stare imotske obitelji. Ivan Katanušić hrvatski je paraolimpijac, državni prvak u bacanju diska i kugle, nositelj srebrne i brončane medalje s posljednjeg Europskog prvenstva u Walesu. Ponos Imoćana, koji mu prošle godine u izboru slušatelja Radio Imotskog dodijeliše  i laskavu titulu osobe godine Imotske krajine.

ivan-katanusić1

U Imotskom je popularna  stara izreka  da “volja čini čovika“. Ako se ikome u Imotskom to može servirati, onda je to uistinu Ivan Katanušić. Heroj, momak koji je prevalio takav put do sadašnjeg statusa hrvatskog olimpijca da bi se mogli napisati romani. I to kakvi, ljudski, puni emocija, izdržljivosti jednoga mladoga bića i konačno ti romani mogli bi biti putokaz svima onima koji su slabi duhom da se ugledaju i slijede njegov put, a put mu je bio stvarno trnovit.

„Pregrmio sam štošta u životu i da nisam ovako čvrste race tko zna što bi bilo od mene. Katanušića  imotska krv i upornost, pa intelekt moje majke iz Počitelja u susjednoj Hercegovini, dobitnička je kombinacija.“, uvijek nasmiješen započeo je svoju priču Ivan. Onako kao od brda odvaljen, nasmijan, rekao bi čovjek da ga u životu nikada nije zaobišla radost.

ivan katanušić

„Rodio sam se  u svibnju 1991. godine u mom jedinom i najdražem Imotskom. Nakon samo dvadeset dana od rođenja ostao sam bez desne potkoljenice. Zamislite koji šok za moje roditelje! I sada s ove distance, nakon 25 godina, vidim svu prednost male sredine poput Imotskog. Dijete bez pola noge, pa što? Kad sam navršio godinu dana staviše mi protezu, a ja i moji prijatelji ništa se ne razlikujemo. Od malih nogu trči za balunom, igraj nogomet po ledinama ispod kuće, na našem „Partizanu“, sadašnjem sportskom centru „Joško Novović Tuta“. Nauči lekcije iz škole, pa igraj od jutra do mraka, za ekipu „zdravih“, a ja bio i golman i igrač. Trči, udaraj loptu, ispadne ti proteza, a moji suigrači viču:“Ajde Ivane ne izmotavaj se, daj dodaj loptu, trči.“ Ja ti tako na utakmicama po desetak puta na brzinu namjesti protezu pa opet igraj do iznemoglosti. Kao zdrav  igrač, razumijete. U kući isto. Starija sestra Zlata ponekad zavikne:“Daj Ivane ovo, daj uredi ono.“ I tako svi, pa i ja, zaboravismo da sam invalid. Onda škola. Od prvog razreda do kraja mature učenik s pohvalama. Nema kompleksa, normalo sam rastao kao zdrav čovjek. Ma, znadete, jak sam ja tu gore u glavi i to je najvažnije, vjerujte. Sve se može prijeći samo da ste gore stabilni.“, priča Ivan.

 I tako Ivan upisa fakultet prometnih znanosti, ove godine će diplomirat, odličan i redovan student. Priča kako je krenuo u  izazov atletike i bacačkih disciplina samo potvrđuje silnu volju ovog Imoćanina.

ivan-katanusić3

„Kada sam krenuo u Zagreb, rekao sam sebi:“Ivane imaš predispozicije, zdrav imotski duh, raskrstio si s  s tim da si invalid, idemo postići još nešto.“ I onda pet punih godina isti ritam. Ujutro ustajanje u sedam. Jutarnje vježbanje, doručak, pa od 8 do 14 sati Sveučilišna  biblioteka. Uči, uči i samo uči. Zatim ručak pa Maksimir – treninzi. Kugla, disk, vježbe, teretana. Navečer jedva čekaš krevet i tako iz dana u dan. Imao sam i veliku sreću. Pod svoje ruke uzeo me je legendarni Ivan Ivančić, kojemu mnogo toga dugujem. Samo su se redale zlatne medalje na državnim prvenstvima. Prva, druga, treća, četvrta i onda je došao Wales, Europsko prvenstvo te srebrna i brončana medalja. Hitac 54,84 u disku, rezultat svjetske vrijednosti. Bože moj. promislim da sam bio samo korak od igranja odbojke za osobe s invaliditetom. Sva sreća da sam krenuo u atletiku i bacačke discipline, ali pogodi me još jedna nevolja, još jedan udarac. Umro je trener  Ivančić. Bilo mi je teško. Stiskao sam zube i rekao:“Ivane,  sada još žešće za sebe i svog imenjaka.“

No, nije  tu kraj nevoljama  ovog imotskog junaka. U naponu snage prošle godine, točnije 27. svibnja, Ivan je s prijateljima bio u teretani. Kao od šale dizao je utege, rekli bismo, normalan trening, a onda nesreća. I to velika. Kad se spremao za odlazak s treninga nesretno je zakačio utege za dizanje i svom silinom  kilogrami željeza padoše mu na onu zdravu lijevu nogu. Slijedi Draškovićeva bolnica, ustanovljen prijelom donjeg dijela noge. Operacija, gips, štake, šarafi i  deset metalnih pločica u nozi. Operacija pod paskom poznatog kirurga dr.Vlahovića.

„Moram priznati da mi je to bio najteži trenutak u životu. Promislih na trenutak:“Ivane gotovo je, pa zar to meni, a nakon toliko muke i truda, sada kada si pred Olimpijskim igrama?! No, opet se upali lampica u glavi i ja ti lijepo sa gipsom i štakama na Maksimir, bacaj kuglu i disk, koliko možeš. Zahvalan sam sada treneru Rolandu Vargi do neba. Radio je sa mnom kad mi je bilo najteže, vjerovao  u mene, tješio i bodrio. A iz Imotskog, od majke Sretenke i oca Milana, sestre Zlate, samo podrška. Eto, to je ono što ti daje snagu. I tako ja s gipsom na treningu  bacim disk 58 metara. Majko moja da je to bilo na svjetskom prvenstvu, ne gine ti srebro. Vidim mogu. Skinuh gips, pojačam treninge i vidjeste u Splitu na Parku mladeži pobijedim i obilato sa 54,84 metra premašim olimpijsku normu. Sad se pripremam za Rio de Janeiro s ovim pločicama u zdravoj nozi. Neka stoje, skidam ih odmah poslije Olimpijade, a dolje u Brazilu, vidjet ćemo. Jednom se u životu pruži prilika Imoćaninu da nastupi na Olimpijskim igrama, a Ivan to neće prepustiti. Obećao sam i svojoj djevojci Anamariji Kožul, također atletičarki, da je neću iznevjeriti, a posebno ćaći, materi i sestri. Molim vas, ovim putem bih zahvalio svima u svome  timu gdje se pripremamo. Oni su mi velika podrška, s puno optimizma.“, ispriča nam svoju priču imotski junak Ivan Katanušić.

 

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com