U vrijeme modernog nogometa, kojim upravlja novac i komercijalizacija, rijetki su bastioni nekih romantičnih vremena i srži onoga što je nogomet zapravo u svojoj suštini. Jedan od tih bastiona nekog nogometa iz svojih korijena je svakako 3. HNL Jug, koja nerijetko svojom posjećenošću prestiže i prvoligaško društvo. To natjecanje sadrži natjecatelje iz mjesta i gradića kao što su Makarska, Sinj, Hrvace, Omiš, Biograd, Ploče, te donedavno i Solin, a odnedavno i Zadar, s uglavnom lokalnim igračima i navijačima koji žive utakmice svojih klubova. Međutim jedno mjesto se posebno ističe među njima. To je Ivanbegovina, mjesto od svega dvjestotinjak stanovnika ima stabilnog trećeligaša, što je u usporedbi s predhodno navedenim mjestima i gradovima fenomen ako se uzme u obzir broj stanovnika i veličina tih mjesta.NK Kamen iz Ivanbegovine godinama je najteže gostovanje svim klubovima iz prethodno navedenih mjesta i gradova. Tako se često zna dogoditi da upravo oni klubovi koji najavljuju ulazak u viši rang lome zube u Ivanbegovini, te gube bitne bodove za ostvarenje svojih ambicija.
Iako su u ovoj sezoni imali lošiji start, na kraju sezone Kamen je bio najbolja momčad proljetnog dijela prvenstva. Ponukani njihovim rezultatima i legendama koje kruže o tom klubu u trećeligaškim krugovima, kontaktirali smo trenera Maria Kujunđića Kuntu koji nas je uputio u ovaj trećeligaški fenomen.
– Istina je to! Mislim da se tu radi prvenstveno o zraku i hrani koja dolazi iz naših, domaćih, ovdje vrtova i krajeva. Upravo iz tog razloga ljudi se drugačije razvijaju i dobivaju nešto što ljudi u većim gradovima i sredinama nemaju, a to je zdravlje i ta čvrstina. Upravo zato je možda razlog da su igrači Kamena stvoreni takvi kakvi jesu. Čvršći, agresivniji, brži, čak bih mogao reć i malo divljiji i žilaviji od suparnika.
Možete li nam približiti kako ste u ovoj sezoni uspijeli postati jedna od najboljih momčadi?
– Nije to bilo lako, ni jednostavno, u prvom redu što je meni ovo prva sezona kao seniorskom treneru. Sedam godina sam vodio mlađe kategorije i u tom radu postigao velike uspjehe. To se odnosi na generacije koje su osvojile prva mjesta u kadetskom amaterskom prvenstvu hrvatske. Radi se o NK Imotski, u kojem sam nakon završene igračke karijere postao trener, te s kadetima ušao i u prvu kadetsku ligu gdje smo se zadržali godinu dana, što je bio fantastičan uspjeh. Novinari su se često pitali kako smo s tako malim fondom igrača uspjeli postići takav uspjeh pored klubova kao što su RNK Split, HNK Hajduk i dr. Tako je i s Ivanbegovinom, iz koje sam rodom. Praktički idem pješice na trening i upoznat sam kako većina ljudi diše u tom mjestu, tako da mi nije bio problem započeti taj posao, iako je on meni bio novost kao seniorskom treneru. Tako malo pomalo i uz malo sreće, malo moje tvrdoglavosti i upornosti, dovelo je do toga da mi u neko vrijeme dođemo do toga da stvorimo jednu generaciju, koja je uz teške muke prihvatila nove metode rade i shvaćanja nogometa kao posla s kojim se oni bave. Nakraju krajeva dobivaju i neku plaću za taj svoj rad, iako mnogi ne dobivaju, obvezani su opravdati ta uložena sredstva koja nisu velika, ali su dovoljna za opravdati uloženo povjerenje u njih. Dok jedino što, za svo to uloženo povjerenje i novac, ja i klub tražimo od njih je dolazak na trening, a kad su već došli na trening onda su mojim rukama. Onda sam ja to malo pomalo istesao i dobili smo jedan spoj agresivnosti, čvrstinu i disciplinu rada, te na međuljudskim odnosima koji su prije bili dosta narušeni.
Kad ste preuzeli momčad morali ste napraviti veliku rekonstrukciju, dosta bitnih igrača iz prošle sezone je otišlo?
– Da, momčad je izgubila dosta dobrih igrača koje bi poželila većina trećeligaših kluba. Ostali smo bez našeg domaćeg igrača, možda najpoznatijeg među njima, Hrvatina Gudelja napadača koji je igrao prvu ligu, pa Marina Vuksana koji otišao u Croatiu i tamo je jedan od boljih igrača i strijelaca, pa Zvonimira Begića, momka iz Posušja, koji je vrhunski vezni igrač, pa Tonija Ćelića, Zvonimira Bakule, Branimira Kujunđića, i drugih. Dakle igrača koji su bili kostur ekipe, mada je Kamen u prošloj sezoni tek u zadnjim kolima osigurao ostanak. Tada je nastao problem koji sam donekle uspio rješiti s nekoliko igrača iz Imotske krajine. Krenili smo s dosta onako nezrelom momčadi, koja nije baš bila u mogućnosti nositi se u svakoj utakmici ili imati kontinuitet pobjeđivanja. Onda smo u hodu, uz mnogo strpljenja i rada, mjesec za mjesec, igrača za igrača, do polusezone izgurali na tada zadovoljavajućem 14.-om mjestu s obzirom na predhodne okolnosti. Na polusezoni smo procjenili što nam nedostaje i ciljano smo doveli pojačanja na pozicijama koje su nam nedostajale. Tako smo našli tri ključna igrača, a to su Mirko Tolić,Zvonimir Perković Šantar dakle momci iz Imotske krajine, te Mario Pavić, momak iz Tomislavgrada, koji je nažalost imao prometnu nezgodu, pa se nije uspio nametnuti jer se dugo oporavljao, ali je i dalje naš igrač. S tom trojkom smo dobili upravo ono što nam je nedostajalo, a to je ta tečnost u igri i rezultati, koji je po meni mogao biti i za nijansu bolji. Čak mislim da smo na kraju, a to treba provjeriti, najbolji domaćin proljetnog dijela i prvaci proljetnog dijela prvenstva.
Zanimljiv je detalj da ste pobjedili sve momčadi koje su najavljivale ulazak u viši rang?
– Tako je, to je zanimljiv detalje, dakle prvo kolo drugog djela Neretvanca u Ivanbegovini s 3:0, pa u sedmom kolu Junaka u Ivanbegovini 2:0. U predzadnjem kolu Solina 4:0 što je njihov najveći poraz, a naša najveća pobjeda ove sezone. Na kraju krajeva to govori o našim igračima kakvi su, o tom mentalitetu, dakle što je protivnik jači mi igramo bolje i kvalitetnije, a kad je protivnik pod navodnike bio lošiji mi smo pomalo mučili, iako smo i tad pobjeđivali jer posjedujemo tu kvalitetu. Tako da je na kraju svega lijepo vidjeti da je 14 klubova ispod nas i to velikih sredina i gradova, naspram Ivanbegovine koja je selo s dvjestotinjak stanovnika, dok općina Podbablje broji svega oko 3.000. Uzmite u obzir da Imotska krajina ima velik broj klubova, što čini još težim složiti selekciju. Zato je cjelokupan rezultat visok i po meni neočekivan. Čak je i jedan Hajduk II ispod nas, iako sigurno imaju bolje uvjete od nas.
Možete li istaknuti nekog od igrača, koji je bio ili su bili nositelji ekipe kroz sezonu?
– Ja nemam običaj isticati nekog posebno, jer to nije baš pametno ni pedagoški. Međutim mogu nabrojati par igrača koji su ajmo to tako reć školovani, dakle prošli su nešto više od treće lige. To bi bila dva Jonjića ( Marin, Ante), Perković Šantar, Tolić, to su momci koji su igrali i u drugoj ligi. Također mogu istaknuti Petra Kljenka, momka koji je ponikao u Kamenu i nikad nije promjenio sredinu, a po meni je jedan od najtelantiranijih igrača. On iz razloga što se zaposlio nema ambiciju napraviti nešto više u nogometu, a relativno je još uvijek mlad. Naravno i drugi su igrači dosta pridonijeli ali oni su ti najiskusniji.
Kome Kamen iz Ivanbegovine može najviše zahvaliti dugogodišnju konstatu u trećoj ligi?
– To je Ivan Žužul Muratović. Teško je odabrati riječi za takvoga čovjeka, ustvari to je čovjek koji ulaže cijelog sebe u klub, tj. bez takvih ljudi nijedan klub praktički ne funkcionira. On je, što se kaže, “tatamata” za sve. Dakle sve što je vezano za neki problem, administrativni ili sportski, obratimo se njemu i on to rješava u najkraćem mogućem roku i najjednostavnijim mogućim metodama. Ja i on smo imali dosta prisan odnos jer smo najviše surađivali u klubu kroz cijelu sezonu. On je čovjek koji u prvom redu voli Kamen, bezobzira što itko mislio o njemu zakleti će se da klub ne bi funkcionirao bez njega. Često ga znam kritizirati zbog velikog stresa koji proživljava, pogotovo ako je borba za ostanak, ili tako neka slična utakmica, on se toliko uzrujava da sam ja rekao da će jednog dana na terenu umrijeti i da ćemo mu morat na centru grobnicu sagraditi. Također mu često kažem da smanji malo taj stres i da se odmori od svega, ali on nikada nije mene ni pomislio poslušati, nego se tim svojim fanatizmom borio za ovu momčad, za mene, za klub i za sve oko kluba, jednostavno njegove organizacijske sposobnosti su nevjerovatne.
Spomenuli ste rad u mlađim kategorijama. Možete li istaknuti neke igrače koji su nakon rada s vama nastavili svoj razvoj u većim sredinama?
– Imate nekoliko primjera, a jedan od njih je, momak iz Runovića, Kristijan Jakić koji već jednu polusezonu aktivno sudjeluje u prvoj momčadi RNK Split. Dakle to je momak kojeg sam uzeo iz Mračaja, radio s njim 4 godine i on je iz te generacije , ’97. godište, koja je osvojila sve što se moglo osvojiti u hrvatskom amaterskom nogometu. Dakle osvojili smo prvenstvo, kup, amaterski prvaci Hrvatske i prvaci Dalmacije. To je ta generacija u kojoj su još Ante Maršić, Josip Kilić, Ivan Peko i Petar Jović koji su isto u RNK Split, pa Marijan Grubišić koji je završio u Lokomotivi, te fenomenalni vratar drugoligaša Imotskog Luka Kukić. Nek se ne ljute oni koje sam izostavio, a sve su to strašno talentirani momci i samo je pitanje strpljenja i vremena, te sreće, da jednog dana ostvare dobre karijere. Ja se toplo nadam da oće jer svi oni imaju kvalitetu za to. Dok još moram naglasiti primjer iz Kamena, gdje se uslijed ozljeda i mnoštva problema, ukazao mali Jakov Karin koji je praktički pao s neba u prvu momčad i odmah uklopio. Dakle riječ je o momku ’98. godište koji je u posljednjoj utakmici prvenstva u Makarskoj dao dva gola i asistirao za treći, dok je prošlo kolo protiv Solina zabio svoj prvijenac. Dosad je pokaozao raskošan talent i smatram da ima ogromne kapacitete.
Posjeduje li Kamen ambicije za ulazak u viši rang?
– Osobno smatram da to trenutno nije moguće, iako s ljudima koji vode klub tako nešto nije neizvedivo. Možda jednog dana to bude moguće, iako ja ne bih želio govoriti u ime kluba. Ja sam ipak tu trener i dajem najbolje od sebe što mogu i za svoju momčad. Također smatram da bi ova momčad, koja sad egzistira, ako bi se popunila, imala kvalitetu za igrati u višem rangu.
Koje su vaše osobne ambicije u daljnjem trenerskom radu?
– Moje su ambicije sada vezane uz Kamen. Međutim moje amicije kao trenera su dosta visoke. Teško je govoriti o sebi i biti objektivan, tako i ja, pa mi je i pomalo nezgodno o tome govoriti, ali recimo da sam trenutno na takvoj razini da si ne dozvoljavam biti trenerom trećeg ranga. Znači to je ono najosnovnije što mogu kazati i mimo toga je glupost govoriti. Trenerski posao je posao u kojem se morate dokazivati stalno, iz godine u godinu, iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu, jer nas samo rezultati drže. Međutim rezultat nije samo pobjeda na utakmici, rezultati su i rad na sebi kao treneru, rad s igračima, pogotovo komunikacija, verbalna i neverbalna, i smatram da sam na dobrom putu, a što će vrijeme donijeti i pokazati to ćemo vidjeti.
IZVOR: Dalmacija News
