IMAO BI 51 GODINU… Dražen Petrović nije dočekao priliku da pokaže bi li u odijelu bio jednako uspješan kao u dresu, ali sigurno je da se ne bi kompromitirao kao neki drugi veliki igrači, iz nekih drugih sportova.
Prošle su 23 godine, 23 jeseni, zime, proljeća i ljeta, ali uspomena ne blijedi. I legenda ostaje. I jedan Dario Šarić, rođen deset mjeseci nakon smrti Dražena Petrovića, danas obilježava godišnjicu smrti sugrađanina, idola i velikana. Na svojoj Facebook stranici objavio je Draženovu fotografiju uz popratni tekst: “Dok igram košarku, želim biti najbolji”.
Draženovi citati, a ovo je jedan od najupečatljivijih, rečenice koje je izgovorio o sportu i o životu, i danas su nadahnuće za nove generacije mladih košarkaša. Dječaka koji ga nikad nisu uživo gledali, koji su o njegovu značaju i veličini mogli učiti samo zahvaljujući starim, gotovo “izlizanim” snimkama na YouTubeu, ali koji su sve shvatili. Priča o klincu koji je u šest ujutro, prije škole, dolazio u dvoranu i driblao stolce, šutirao, radio na sebi, ni ne može biti ništa nego nadahnuće.
– Dvorana, lopta, ja i čistačica. Ona radi svoje, ja svoje – još je jedna od kultnih slika iz života Dražena Petrovića.
Da nije bilo one kobne nesreće na kišnoj, skliskoj i nesretnoj autocesti u blizini Ingolstadta, Dražen bi danas imao 51 godinu. I bio bi u košarci, u to nema sumnje, bilo kao trener ili sportski djelatnik u nekoj drugoj ulozi. Jednako tako, nema sumnje ni da bi hrvatska košarka u posljednjih 20-ak godina drukčije izgledala. Ne bi više bio na parketu, prerana smrt oduzela mu je posljednjih pet, šest ili sedam godina karijere, ali bio bi tu negdje. I ne bi dopustio rasprodaju ugleda, kaos u upravljačkim strukturama i, posljedično, strmoglavi pad ugleda jednog sporta koji je na ovim prostorima desetljećima bio odmah uz nogomet.
Prohodao pa – na košarku
– Jedanput je na okupljanje došao s parcijalnom rupturom ligamenata desnog koljena. Kad smo ga pitali zašto se nije odmorio, rekao je da će se odmarati kad mu karijera završi – ispričao je brat Aco.
Nažalost, nije dočekao kraj karijere, nije imao priliku pokazati što može i zna kad je uz rub parketa, u odijelu umjesto u dresu, bez lopte u rukama. I možda ne bi bio jednako uspješan kao na terenu, vjerojatno ne bi, ali nema nikakve šanse da bi se iskompromitirao kao neki drugi veliki igrači, iz nekih drugih sportova, koji su u odijelu gotovo uvreda za ono što su pokazivali u dresu…
Ovako, legenda živi. Karijera Dražena Petrovića sjajna je podloga za film koji zasad još nije snimljen, kao što je bila i za strip Dječak, objavljen na Draženov 50. rođendan. Priča je to o slabašnom, kržljavom dječaku koji je vrlo rano shvatio da ne želi gubiti vrijeme u glazbenoj školi, a nesreća po oca Joleta, koji je inzistirao da mu djeca steknu glazbeno obrazovanje, bila je u tome što je odmah pokraj zgrade u kojoj je Dražen trebao svirati bilo – košarkaškoigralište. I brat Aco, koji je oduvijek bio uzor malom Draženu, zaljubio se u košarku, pa je i mlađi brat praktički čim je prohodao uzeo loptu u ruke.
– Sjećam se, lopta je valjda bila veća od njega, ali uporno nam se motao pod nogama, bio na svakom našem treningu i igrao – opisao je Aco početke svoga brata.
Njegova karijera razvijala se u ritmu “4+4+4”, uz samo jednu iznimku. Četiri godine bio je u Šibeniku, iz tog vremena ostalo je upamćeno ono “ukradeno” prvenstvo, koje je za zelenim stolom pripalo Bosni, pa četiri godine u Ciboni, s kojom je dvaput postao prvak Europe, te četiri godine NBA lige. Jedina iznimka je godina u Real Madridu, koji se poveo poučkom kojim se često bogati i moćni vode u sportu – ako ga ne možeš zaustaviti, kupi ga.
Mit? Možda, ali zaslužio je
To su i učinili, Dražen je u 365 dana ušao u legendu kraljevskoga kluba i otišao ondje gdje mu je bilo i mjesto, među najbolje na svijetu. Nema važnijeg čovjeka u svijetu košarke koji neće priznati da je Dražen doslovnootvorio vrata NBA lige svim europskim košarkašima koji su dolazili nakon njega. Prije njega u NBA su odlazili samo Europljani koji su se školovali na američkim sveučilištima, a nakon njega stotine ih je prošlo kroz najjaču košarkašku ligu svijeta.
Danas, primjerice, NBA klubovi pronalaze igrače i u drugoj grčkoj ili drugoj njemačkoj ligi, a svi oni mogu zahvaliti upravo Draženu Petroviću. Igraču kojeg je veliki Reggie Miller označio najboljim šuterom protiv kojeg je igrao, aLeBron James će se upravo njega sjetiti kad ga pitaju tko je bio najbolji europski košarkaš u povijesti NBA lige.
Oni realniji složit će se da to možda baš i nije tako, spomenut će u toj priči Dirka Nowitzkog ili Tonyja Parkera, ali mit o Draženu Petroviću zaslužuje da traje vječno iz barem dva razloga. Prvo, zato što je došao među “velike dečke” uz puno osporavanja, uostalom ni trener u Portlandu, u prvoj fazi njegove američke karijere nije mu vjerovao, a svejedno je uspio. Bio je tip koji nikad ne odustaje. Drugo, zato što je talentu, kojeg je neosporno imao u velikim količinama, dodao sate i sate napornog treninga, nevjerojatno predanog rada i načina života zbog kojeg je logično da bude idol svakome mladom sportašu, ne samo košarkašu. On je znao što učiniti sa svojim talentom, znao je i silno želio iskoristiti ono što mu je priroda dala i zato je bio velik. Najveći, ako nas pitate…
Eh, da barem nije zaspao…
Nekoliko je verzija koje govore o njegovim planovima za budućnost u trenucima kad ga je sudar s kamionom ukrao svijetu košarke, neke od njih govorile su i da bi se tog ljeta vratio u Europu, druge da bi postao zvijezda kultnih New York Knicksa, treće da bi išao u Houston, ali konačna priča ostat će neispričana. Uspomenu na Dražena danas čuva Draženova majka Biserka, koja je godinama svaki dan bila na groblju, susretala desetine i desetina obožavatelja, ljudi na koje je njegova sportska priča snažno utjecala, a sad je šefica muzeja uz “njegovu” dvoranu.
Gore pod svodom Cibonine dvorane visi njegov dres s brojem deset, dvorana nosi njegovo ime, trg na kojem se nalazi također. A to je i najmanje što se moglo učiniti da se sačuva uspomena na velikog sportaša, košarkaša koji je, uz Krešu Ćosića, apsolutno obilježio povijest hrvatske košarke.
Godine prolaze, obilježavaju se njegovi rođendani i godišnjice smrti, a emocije se ne stišavaju. I zato će, čini se, legenda o Draženu doista trajati vječno. O dječaku koji je s 18 hladno stavio dva slobodna bacanja za naslov prvaka Jugoslavije, o uvijek koševa gladnom igraču koji se u ogledu s ljubljanskom Olimpijom zaustavio na 112 koševa, o pioniru europske košarke u NBA ligi, igraču koji je dokazao da ništa nije nemoguće. Nažalost, nije bilo moguće ni spriječiti tragediju koja ga je odvela u smrt na današnji dan prije 23 godine. Njemica Klara, danas supruga Olivera Bierhoffa, posljednja ga je vidjela živog, priča kaže da je spavao u trenutku sudara. Da nije, možda bi “predriblao” i smrt…
IZVOR: 24 sata
