Ono što bi neki vidjeli ko hendikep, ovaj sportaš je na to gledao kao nešto normalno. Njemu nije smetalo odrastati normalno kao i ostali vršnjaci, bezobzira što je sa samo 20 dana starosti ostao bez desne potkoljenice.
U razgovoru s Ivanom Katanušićem čovjek može puno toga naučiti, pogotovo kako je ostati pozitivan i boriti se ono što nas treba pokretati u životu. Ivan će na Paraolimpijskim igrama predstavljati Hrvatsku u bacanju diska i kugle, a kako je došao do svog plasmana i o još nekim anegdotama svoje sportske karijere i odrastanja ispričao je za naš portal.
1.) Možeš li nam ispričati o djetinjstvu, odrastanju i o sebi općenito?
Rođen 22.5.1991. u Imotskom. Sa napunjenih 20 dana starosti ostao sam bez desne potkoljenice. Prohodao sa 12 mjeseci na protezi. Cijeli život sam odrastao kao i djeca bez invalidnosti, te se igrao s njima bez ikakvih poteškoća i prepreka.
Završio Gimnaziju dr. Mate Ujević u Imotskom, te upisao fakultet Prometnih znanosti u Zagrebu 2010. Ove godine sam upisao Cisco akademiju.
2.) Tvoj sportski razvoj. Kako si se odlučio na bacanje diska i kugle?
Od svoje rane mladosti uvijek sam se bavio sportom. Kao svako dijete sam trenirao i probao više sportova(nogomet, košarka, boks….). Zadnje tri godine provedene u Imotskom sam išao u teretanu aktivno te brzo razvijao snagu.
Dolaskom u Zagreb 2010. godine sam se prvi put susreo sa paraolimpijskim sportom. Trenirao sam odbojku te sam bio aktivni član Hrvatske paraolimpijske reprezentacije u odbojci. Odbojka me naučila dosta toga, te ljudi koji su tada uz mene bili su me uputili u pravom smjeru života (škola i sport).
Najveća životna želja mi je bila nastupiti na jednim Paraolimpijskim igrama, te sam zbog toga promijenio sport. Znao sam da ako odem u pojedinačni vrhunski sport da ću ovisiti isključivo o sebi i svom radu. Tada se rodila ljubav prema bacanju diska i kugle.
3.) Koji su ljudi obilježili tvoju sportsku karijeru?
Najveći preokret u mom sportskom putu je bio dan kad me preuzeo Ivan Ivančić i popeo me na postolje na Europskom prvenstvu.
Odmah nakon smrti Ivana Ivančića me preuzeo Roland Varga, te mi otvorio vrata daljneg napretka i prihvatio me onakvog kakav jesam, te mi posvetio svoje vrijeme.
4.) Kako izgledaju tvoje pripreme za natjecanja, treninzi i slično?
Nakon Europskog prvenstva sam uzeo odmor u trajanju od tjedan dana da se tijelo odmori i neke ozlijede zaliječe.
Sada su počele pripreme za Rio de Janeiro te treniramo dva puta na dan u Zagrebu.
Prvi trening počinje u 10 sati ujutro. Na njemu radimo tehniku bacanja diska, sprintove, skokove i istezanja. Drugi trening je u pet popodne u teretani, na kojem razvijamo snagu i specifiku potrebnu za bacanje.
Između treninga slijedi ručak te sat, dva spavanja.
5.) Koliko nadležne sportske institucije potpomažu paraolimpijce?
U Hrvatskoj kao u svemu, tako i u sportu ima sve manje novca te su uvjeti za rad sve teži. Nijedna institucija ne pokriva moju sportsku protezu koja mi je temeljni preduvjet da bih se uopće bavio sportom. Ovim putem se želim jako zahvaliti ortopediji Kralj koja mi nesebično pomaže oko svega vezanog za sportske proteze.
Problem je sa vitaminima, pripremama i natjecanjima kojih imamo jako malo u odnosu na osobe bez invaliditeta.
6.) Koja si značajnija sportska natjecanja osvojio?
Na Europskom prvenstvu u Swanseau, u Walesu, osvojio sam drugo mjesto u bacanju kugle i treće mjesto u bacanju diska.
Prošle godine sam slomio zdravu nogu na treningu. Popustila je leg press sprava te mi je 110kg utega sa visine od jednog metra palo po zdravoj nozi i slomilo mi fibula. Operiran sam isti dan u Draškovićevoj bolnici, 10 šarafa u zdravoj nozi te velika metalna pločica, no unatoč tome sam ovu godinu uspio baciti 59.21m što je skoro 5 metara više nego prije loma noge.
Unatoč slomljenoj nozi deseti dan nakon izlaska iz bolnice sam svaki dan dolazio na štakama hodajući na protezi na trening te bacao sa stolice i radio teretanu, i živio u nadi da se još mogu vratiti i da nije gotovo sa sportom za mene.
Ove godine na Europskom prvenstvu u Grossetou, u Italiji, osvojio sam prvo mjesto u bacanju kugle i drugo mjesto u bacanju diska.
7.) Koja imaš očekivanja od nastupa na Paraolimpijskim igrama u Riju?
Budući da sam prošle godine slomio nogu, te skoro pola godine vukao probleme s nogom sam odlazak na igre je za mene veliki uspjeh. Još ako uz to dodamo činjenicu da svjetska krovna organizacija IPC u moju kategoriju je pustila tri čovjeka sa svojim nogama, koje su skoro pa potpuno zdrave, sam odlazak je velika stvar.
Zadovoljan bi bio plasmanom unutar prvih pet.
8.) Podrška obitelji i prijatelja?
Moja obitelj je vanserijska kad se uzmu u obzir sve moje potrebe. Uvijek u životu sam imao njihovu potporu, bili su uz mene kad mi je bilo najteže u životu i uvijek me gurali, i ohrabrivali da idem dalje.
Mislim da kao i obitelj, i prijatelji imaju jako veliku ulogu u životu svih nas. Oni su također tu i kad je dobro, i kad nam je loše. Na moju sreću ja imam puno prijatelja u životu, oni su uvijek tu da mi pomognu, a isto tako i ja njima.
