Još kao 13-godišnjak Vinko Perić iz Malih Poljica pored Bušanja donio je odluku koja mu je promijenila život – odlučio je, trbuhom za kruhom, otići u Australiju. Nije bilo lako prilagoditi se potpuno novom svijetu, ali ovaj iseljenik tamo je zasnovao obitelj i izgradio uspješnu karijeru. Ono po čemu je zanimljiv je činjenica da, bez obzira na dugotrajan i skup put, već deset godina zaredom dolazi u svoj rodni kraj.
Vinko nas je ugostio u rodnoj kući. Na stolu domaći specijaliteti – panceta, kruh ispod sača i smokve, jer, kako kaže, nema ništa bolje od domaće, imotske spize. Ipak, potkralo se na stolu nešto što je donio iz Australije. Dok započinje svoju dijasporašku priču, Vinko nas nudi shandyem – australskim pićem koje je, ustvari, mješavina piva i spritea. Bez obzira na životni uspjeh na drugom kraju svijeta, bezbroj puta požalio je što je napustio rodnu grudu. “Ništa se ne može mjeriti s toplinom doma i rodne kuće. Uvijek je ljepše biti u svojoj kući, u svojoj državi i sa svojim narodom”, naglašava.
Obnovio je i staru obiteljsku kuću. Ne želi, kaže, više nigdje biti stranac. Želi u svojoj domovini provoditi što više vremena. “Sretan sam jer godinama radim u ovoj tvrtki koja ima preko 50 tisuća zaposlenih i, zbog napretka tehnologije, imam priliku veliki dio posla obavljati i iz Hrvatske”, rekao nam je. Prisjeća se i svog prvog dolaska u Australiju. Bio je to, priča nam, za njega potpuno drugi svijet, kao da je došao na drugu planetu. S malene farme u okolici Imotskog otišao je u veliki Sidney, prepun visokih zgrada, okružen dubokim oceanom.
Možda se i vratim u mirovini. Ne bih ovako obnovio kuću da nemam u planu povratak. Srce ovdje posebno zaigra. Ako se i ne uspijem vratiti u mirovini, nastavit ću ovako.
Prosječan Hrvat u Australiji danas dobro živi. Posla ima, materijalni status je osiguran, a primanja su relativno visoka. No i Sidney je postao preskup. Situacija se unatrag 15 godina duboko promijenila, pa mladi ljudi teško mogu kupiti nekretnine. Do kredita im nije teško doći, ali do nekretnina, zbog previsokih cijena, tek rijetki mogu. Ostaje im život u unajmljenim stanovima i kućama, jer se cijena prosječne kuće kreće preko 3 milijuna australskih dolara, dok stanovi koštaju oko 500 tisuća dolara.
O povratku u Hrvatsku tek rijetki razmišljaju. I oni koji se vrate, dolaze tek kada dožive mirovinu. “Možda se i vratim u mirovini. Ne bih ovako obnovio kuću da nemam u planu povratak. Srce ovdje posebno zaigra. Ako se i ne uspijem vratiti u mirovini, nastavit ću ovako. 6 mjeseci ovdje, 6 tamo. Već 10 godina zimu nisam vidio “, priča nam dodajući da mu ljeto, kako stari, sve više odgovara.
Dijaspora se ustručava ulagati u domovinu zbog česte promjene zakona i pravilnika
Kuću je obnovio u tradicionalnom ruhu. Na kamenim zidovima dominiraju zobnice, stare torbe i fotografije te pokoji poljoprivredni alat iz nekih davnih vremena. Podsjetnik je to ovom iseljeniku na stare kuće koje su gradili njegovi pradjedovi. Sam ulazak u dnevni prostor u Vinku budi posebne emocije. “Moja mama, kad ode, i u Australiju ponese staru zobnicu. Ponijela je i dosta starih vezova što su nekada davno radile bake”, prepričava Vinko, kojemu se čini da se kroz posljednjih 10 godina situacija u Hrvatskoj samo pogoršava. “Prije desetak godina sam ozbiljno razmišljao o povratku i pokretanju biznisa ovdje, ali sam se predomislio. Često se mijenjaju zakoni i pravilnici, a mislim da se ljudi upravo zbog takvih razloga ljudi iz dijaspore ustručavaju ulagati”, govori. Hrvati u dijaspori imaju samostalne biznise, pa bi njihovo iskustvo, smatra Vinko, itekako moglo pomoći u pokretanju posrnulog hrvatskog gospodarstva. “Imam prijatelje koji su ovdje pokrenuli tvrtke i zapošljavali 10-ak ljudi, ali ih je uništilo neplaćanje”, ističe.
Tvrtka me je godinama molila da promijenim ime i prezime, ali sam to odlučno odbio jer se ponosim svojim podrijetlom
U njemačko se društvo Hrvati kvalitetno integriraju. Sličan civilizacijski krug, kao i dobra prometna povezanost s domovinom, pomogli su gastarbajterima da se vrlo brzo uklope u tamošnju zajednicu. S Australijom je ipak drugačije. “Europa je ipak Europa. Iz iskustva znam da, kada pogriješe jedno slovo u mom prezimenu ili imenu, pošiljka ne može proći carinu. Tvrtka me je godinama molila da promijenim ime i prezime, ali sam to odlučno odbio jer se ponosim svojim podrijetlom”, zaključuje Vinko.
Očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture u ovoj iseljeničkoj priči zaslužilo je posebnu anegdotu. “Kada je 90-ih u Australiju dolazio pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, tamošnji ministar mu je rekao da može biti ponosan na australske Hrvate, jer su se pokazali među boljima i u poslovima i školama. Ako prođete ulicom gdje živi Hrvat sigurni ste da je njegova kuća zaista najljepša”, s ponosom nam priča Vinko. Danas u Australiji živi oko 250 tisuća Hrvata. Ne gledaju tko odakle dolazi. Jedinstveni su i složni, izuzetno vezani uz hrvatske katoličke misije. Hrvatska je u Australiji poznata po sportu i lijepoj obali, na koji australski Hrvati dovode i svoje tamošnje prijatelje.
