Povodom 25. obljetnice pogibije junaka Domovinskog rata Miroslava Gudelja-Velage, koji je 4. listopada 1991. godine poginuo u Šarengradu braneći istočne granice Hrvatske kao pripadnik Prve gardijske brigade „Tigrovi“, danas u 13 sati u Poljicima bit će otkrivena spomen ploča. Svečana sveta misa služit će se sat vremena ranije, s početkom u 12 sati, u crkvi Sv. Ane.
Njegov kolega (izvor poznat redakciji) poslao nam je kratak osvrt o Miroslavu koji je ostavio neizbrisiv trag u njegovom životu. Tekst prenosimo u cijelosti:
“S pokojnim Migijem (to mu je bio nadimak) išao sam osam godina u isti razred (od 5. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole). Ostao mi je u sjećanju kao istinski domoljub i Hrvat (koji je svoju nacionalnu osviještenost naglašavao u vremenima kada to nije bilo poželjno), kao jedna plemenita duša koja je bila nadarena za poeziju te koja je voljela rock-glazbu i sport (naročito košarku i nogomet).
Kažu da čovjek ne umire činom smrti, nego da živi onoliko dugo koliko živi sjećanje na njega. Nažalost, niti jedan od njegovim najbližih krvnih srodnika nije živ – umrli su mu i roditelji, i sva tri brata (Josip, Mladen i Ivan), koji se nisu ženili.
Ako je itko zaslužio da ga otrgnemo zaboravu, onda je to svakako naš Migi. Zašto? Gore navedeno uz njegovo ime (“junak Domovinskog rata”) nisam napisao iz subjektivnih razloga. Naime, u prvoj knjizi priručnika “Vojna psihologija” (koji se koristi kao literatura na istoimenom kolegiju na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”), u 16. poglavlju se obrađuje vojničko junaštvo. S tim u vezi autori poglavlja navode dva primjera junaštva u Domovinskom ratu, oba na ponos Imoćanima – jedan od njih je junački čin pok. Miroslav Gudelja, Imoćanina iz 1. gardijske brigade – “Tigrovi”, a drugi je junački čin pok. Ante Bakovića (čini mi se iz Tomislavgrada) iz 3. (imotske) bojne 4. gardijske brigade – “Pauci”. Autore poglavlja poznajem osobno (jedan od njih, prof. Želimir Pavlina je u međuvremenu umro), niti jedan s Imotskim nema direktne veze, pa možemo isključiti moguću subjektivnost u odabiru primjera vojničkog junaštva (skenirani dio priručnika dostavljam vam u prilogu ove poruke).
Strast za pisanjem poezije nije ga napuštala niti u najtežim trenucima.”
Prilikom ekshumacije (nakon mirne reintegracije istočne Hrvatske) u džepu njegove uniforme pronađena je pjesma napisana pred smrt:
MIGIJEVA PJESMA
I dok ruka pušku steže
suza suzom oko guši,
nema praga što me veže,
snovi teški, sve se ruši.
Obiša’ sam mnoga vrata,
nemam kuda ali moram proći,
u Poljica moga brata
ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi moj Ivane,
moj Josipe još nas ima.
Ne tuguj mi moj Mladene,
ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem,
u pomoć vas moram zvati
uvijek prvi drugog stiže
gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi moj Ivane
Hrvatska je naša nada,
Idi dalje, liječi rane
evo Hrvat za dom pada!
