Jedna mama napisala je pismo o stanju na dječjim igralištima u Imotskom – prenosimo ga u cijelosti

Josipa Rimac – Vlajčić u našu se redakciju javila s pismom u kojemu detaljno opisuje problem stanja na dječjim igralištima u Imotskom. Pismo prenosimo u cijelosti:

Kažu, nema Božićnog grada, nema kuhanog vina, rakijice razblažene višnjom, orahom ili medom u drvenim kolibama što bi se trebale privremeno uklopiti u kamene vizure na središnjem imotskom trgu. Ipak, kažu, lip nam je bor ove godine, čupave crvene i bijele kugle su pravo osvježenje, a sramotna „tumor kostela“ s Đirade ugasnula se ove godine. Što joj je presudilo, pregaranje višegodišnjih lampi ili prihvaćanje kritike o općem ruglu kod odgovornih, još nije utvrđeno.
Ali, imotski puk koji voli božićanje i toplinu oko srca, bez problema će to pronaći u krugu obitelji, kod prijatelja, kumova ili susjednim gradovima i Božić će, baš kao i uvijek, imati puni smisao.
Lako je za Božićni grad, sramotno, ali lako.
Ono što je žalosno i „pinku“ teže od manjka svima nam dragog blagdanskog javnog kiča, jest nešto trajnije i po meni, puno poraznije.

Dostojanstvo u hladovini

Ne želim govoriti o onima koji su otišli i razlozima zbog kojih napuštaju imotsko gnijezdo i ponavljati iste floskule o manjku svega i svačega u našem gradu no zaslužuju li oni što dišu ovdje, između Biokova i ostalih modrina barem malo dostojanstva? Barem ovi maleni što tu odrastaju?

Prijeći ću na stvar. Negdje u hladovini, ispod znamenite, gore spomenute kostele na Djiradi nalazi se najsramotnije dječje igralište. Ikad. Igdje. I usudim se reći, izrazito opasno.

Igra u parkiću na koji svakodnevno vodim svoju kćer jest adrenalinsko iskustvo za tužne roditelje koji u strahu paze na svoje najvrjednije blago, dok je za djecu, nesvjesnu opasnosti, nažalost jedina opcija.



Sprave za mučenje

Idemo redom. U sredini se nalazi fontana koja kad radi, toliko daleko baca vodu da se ne može pristupiti ljuljačkama koje budu mokre, pogotovo ako je vjetrovit dan jer je valjda, veliki problem, naštimati jačinu. Kad ne radi, pretvara se u baru i omiljeno okupljalište komaraca. Ovaj veliki problem je paradoksalno i najmanji problem na ljestvici opasnosti.


Ljuljačke, puta dva. Prva, puknuta/neupotrebljiva već mjesecima stoički odolijeva hrabrijoj i većoj djeci koja dokazuju hrabrost vješajući se po njoj. Odolijeva i gradskim službama koje bi je trebale barem sanirati. Druga, namijenjena manjoj djeci puna je čavala, po naški zahrđalih brokava koje strše na sve strane; moje dijete je iskidalo jaknu na njoj, a jednom prilikom sam se i sama ozlijedila.


Klackalice, također dvije – teške, olovne,oštećene, prastare kao i uostalom sve u parku, nasađene na beton vulgaris. Ne daj Bože pustiti dijete samo blizu njih – padne li, neće ga dočekati gumeni, spužvasti pod kao mališane u Zagrabu, Splitu ili Makarskoj. Valjda ovi naši računaju kako su to imotska dica, geni kameni, šta će mu bit, srića u glavu/na glavu i te sheme.


I moj favorit, igračka/sprava koja valjda simbolizira nekakvo vozilo jer je prisutan i volan i okreće se oko vlastite osi – također puna brokava, oguljene crvene boje, prekrivena gnjilim daskama, zasuta kamenim oblutcima koji su inače posuti po cijelom parku da bi dijete moglo pasti s ovih sprava za mučenje – na meko.


Dva tobogana, također nalijepljena na debeli beton uz sveprisutne vireće šarafe na dnu još su u najboljem stanju. Liječničkim jezikom rečeno, kritično, ali stabilno.


Smeće, razbijeno staklo po cijelom parku što se uvuklo u pore tog amortizirajućeg kamenja i taj jad od igračaka kočopere se gotovo u centru grada.


Postoji u Imotskom još jedan park, dosta malen, al gotovo jednako otužan. U Biokovskoj ulici, poznatijoj kao ispod Starog kolodvora. Ljetos smo ga posjetile nekoliko puta i bio je zasut smećem. Doslovno pretrpan.


Sigurno se sjećate i situacije, također od ljetos, kada se s punim pravom digla graja oko tobogana na Modrom jezeru kada je jedno dijete gotovo ostalo bez prstiju zbog neispravne sprave i kada je jedan gospodin (svaka mu čast) doslovno uzeo stvar u svoje ruke i spustio tobogan pred vrata gradskih otaca. Trebali bi se još neki spustiti, ne nužno niz tobogan, ali na zemlju.


Jasno je kako Imotski ima mali milijun problema. I jasno mi je što su pioriteti. Znam da je u Gradu na gori teško doći do kruha. Ali, ako možemo priželjkivati Božićni grad i mjesec dana razbibrige, je li pogrešno tražiti i bezbrižno, sigurno i radosno djetinjstvo za one što rastu pod Kostelom? Je li moguće da za njih nema igara?
Božićno je vrijeme. Poklonite našim najmanjima na ovoj gori – Grad.

Josipa Rimac – Vlajčić

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com