Ako je i jedna građevina u Hrvatskoj na neki način simbolizira Domovinski rat , I koja je toliko usjećena u pamćenje Hrvata, svakako da je Vukovarski vodotoranj.Visoki stup od cementa I slavonske opeke,izudaran minobacačima,gađan tenkovskim granatama, topovskim udarima,mecima ,ostao je ranjen,ali uspravan u razrušenom Vukovaru,.Zaista ,pravi simbol čvrstoće Vukovaraca,ali i cijele Hrvatske.I stoga je njegova obnova i prenamjenja u jedan svojevrsni muzej koji će svjedočiti generacijama o junaštvu grada heroja I njegovim braniteljima ,izazvala pravi svehrvatski lanac zajedništva od Iloka do Dubrovnika.Raznim akcijama, donacijama, humanitarnim priredbama,prikupljen je novac te uskoro kreće njegova obnova.A za to je trebala ideja,projekt.I nije bilo sasvim sve jedno iole uglednom arhitekti u Hrvatskoj uhvatiti se s tim u koštac,a još manje čekati hoće li se baš njihov projek usvojiti,jer to ostaje zapisano .A kako suza ne ide daleko od oka,kako su Imoćani kroz žrtvu Velimira Sokola Đereka I ostalih Imoćana ,postali na jedan način I junaci Vukovara,eto izbor najboljeg projekta za obnovu vodotornja pripao je upravo rođenom Imoćaninu Goranu Raki.I sam početak obnove vodotornja bio je I ratzlog razgovora sa ovim uglednim arhitektom iz Zagreba.
Goran Rako rođen je 1952. godine u Imotskom. Osnovnu školu pohađao je u Imotskom i Podgori, a srednju tehničku školu u Splitu i Zagrebu. Na arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomira 1978. godine. Od 1993. radi u projektnom uredu Konstruktor u kojem s grupom autora projektira bolnicu u Novoj Biloj. Od godine 2000. predaje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Vlastiti projektni ured Radionicu arhitekture otvara 2004. godine. Predsjednik je Udruženja hrvatskih arhitekata od 2007. do 2009., a od 2014. godine redoviti je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Više puta je nagrađivan.Značajnije nagrade njegove Radionice arhitekture su nagrade “Viktor Kovačić” za stambenu zgradu u Rijeci i Muzej vučedolske kulture, nagrada “Vladimir Nazor” za Arheološki muzej Narona i Arheološki muzej Vučedol te Velika nagrada Zagrebačkog salona arhitekture za Arheološki muzej Vučedol. Tri puta je nominiran za europsku nagradu Mies van der Rohe, za Arheološki muzej Narona, Dječji vrtić Šegrt Hlapić u Zagrebu i Arheološki muzej Vučedol.
Već je prošlo desetak godina od ideje obnove vodotornja. Sjećate li se toga?
.Neke stvari sam već i zaboravio, ali naravno sjećam se razloga zbog kojeg smo ga radili,projekt Memorijal Vodotoranj u Vukovaru. Vodotoranj je i nama bolni simbol jednog burnog vremena i smatrali smo se u našoj radionici gotovo obaveznim ponuditi najbolje što znamo kako bi napravili spomenik dostojan njegovog značenja. Konstrukciju Vodotornja vidjeli smo gotovo kao raspelo iznad Vukovara! Znali smo da moramo reagirati maksimalno suzdržano, bez ikakvih nepotrebnih dodataka koji bi to narušavali. Naša odluka je bila jasna, najvažnije je da ništa ne pokvarimo! Sve što se treba reći, već je tamo. Činjenica da „stoji“, usprkos 640 izbrojenih „rana“ na zidovima i rebrima. U našem tekstu iz natječaja je i rečenica „Vodotoranj u Vukovaru odbio se srušiti“! Ocjenjivački sud prepoznao je i nagradio naše odluke. Od tada do danas projekt Vodotoranj doživio je niz promjena, ali ono osnovno ostalo je isto, jer ništa nije toliko rječito kao činjenice.Projekt se radi već dugo, ali s velikim prekidima. Naravno događaji koji su pogađali naš svakodnevni politički i gospodarski život, prenosili su se i na projekt Vodotornja. Mogu reći i kako su različiti sudionici gledali različito na rješenja, ali svi uključeni uvijek su bili posvećeni njegovom realiziranju. Inače sam projekt Vodotoranj vrlo je kompleksan i kompliciran. On je ipak poprilično oštećen, neke njegove „rane“ morati ćemo i „zakrpiti“, ali će onda to biti vidljivo i prepoznatljivo. Vodotoranj je građen prije potresa u Skoplju, a tada su pravila o čvrstoći bila znatno „mekša“. No, Vodotoranj će ostati koliko god to može biti, onakav kakav je preživio Domovinski rat. Popraviti će se samo ono što se mora popraviti ili kako se netko ne bi ozlijedio ili slično.
Koji su to novi elementi u obnovi Vodotornja?
Novi elementi koji će se dogoditi na Vodotornju biti će jasno vidljivi. Na primjer, Vodotoranj je izgrađen od armiranog betona, s fasadom od opeke, dakle upravo to je ono što nećemo koristiti. Novi nosivi dijelovi biti će od čelika, a staklene stijene će nas štititi od vjetra ili kiše. S vanjske strane, u smjeru grada i Dunava, između dva rebra voditi će nas panoramsko dizalo do unutrašnjosti u kojoj je nekada bio „lonac“ s vodom. U toj „dvorani“ moći se održavati manji skupovi i događanja, kao komorni glazbeni koncerti, promocije knjiga ili slično. Odatle će nas namjerno zapetljana staza voditi do vidikovca na krovu s kojeg se vidi Vukovar i Dunav. Na stubištu kojim ćemo se zatim spuštati biti će ispisana imena brojnih donatora koji su omogućili realiziranje. Namjerno izvan samog vodotornja, u parku koji ga okružuje gradimo kafić i dječje igralište, zatim jedan mali amfiteatar prema Dunavu. Naravno tu dolje biti će i sanitarije te parkiralište za autobuse i automobile.Pretpostavljam da ću u Vukovar ići bar jednom mjesečno, a kako se bude bližio kraj radova i znatno češće. Uostalom imam iskustvo s građenjem i rekonstrukcijom Dvorca Eltz u kojem je Muzej grada Vukovara, te s gradilištem Muzeja vučedolske kulture. Mogu reći da sam i sam već pomalo osjećam vukovarcem i da sam ponosan i sretan što smo imali priliku ovo do sada napraviti i vjerujem da nas čeka još puno uzbudljivih trenutaka uz Dunav. Ajde da kao Dalmatinac i to kažem, Dunav je rijeka koju se može doživjeti gotovo kao more, nije ga teško zavoljeti.
„Vodotoranj u Vukovaru odbio se srušiti. Dok su ga pogađale stotine projektila znao je da ne smije pokleknuti. Između eksplozija slušao je kako ga Hrvatska moli da ostane uspravan. Činilo se, dok on stoji, neće ni ona pasti. Uspravljen i pun rana izgledao je kao hrast čije su deblo izudarale munje, a grane lomio vjetar. U nekim drugim krajevima ljudi se poistovjećuju s bambusom. Orkanski vjetar ga povija, ali kad utihne, bambus se uspravi i mirno živi dalje. Ali mi nismo iz tih krajeva i ne namjeravamo se promijeniti. Naš znak je ovaj hrast, na ovoj našoj zemlji, prkosan i nesavitljiv. Naš znak je ovaj izranjavani Vodotoranj. Zataknuvši trobojnicu na vrh, znao je što slijedi. I ponovo bi to učinio.
Toranj gotovo da i ne diramo. Parkovnim i arhitektonskim elementima podcrtavamo njegovu poruku i činimo je maksimalno čitljivom. Jasnom samoj po sebi. Odajemo počast svima kojima je toranj značio neizmjerljivo puno tih gorkih dana. Ostalo neka bude vidikovac, park, mjesto za igru. Mjesto za početak novog života., u jednom dahu odgovorio nam je na naše pitanje arhitekt Goran Rako.
