13

Priča obitelji iz Zmijavaca otkrit će vam sav jad države u kojoj živimo: Nismo mogli više trpjeti nepravdu, ne vraćamo se kući sve do penzije

Koga ljuta potreba nije natjerala da ode iz svog doma i ostavi sve iza sebe, nikada neće znati kakav je to osjećaj.

Te emocije nažalost dobro poznaje na desetke tisuća, uglavnom mladih ljudi, koji su samo u prošloj godini napustili Lijepu našu, a čak njih 55 tisuća svoje mjesto pod suncem odlučilo je pronaći u Njemačkoj, zemlji koja je uvijek cijenila naše ljude pa nije ni čudno da je baš prema tamo usmjeren i nastavljen trend pojačanog iseljavanja naših građana. Dobro to znaju u Imotskoj krajini gdje i danas popriličan broj obitelji živi od gastarbajterskih penzija koje su krvavo zaradili njihovi djedovi i bake, a tim stopama danas ide brojna unučad i praunučad.

Gospodarstva u imotskom kraju više nema, tko nije zaposlen u državnoj upravi i sličnim institucijama, jedva krpa kraj s krajem, a sve je više onih koji su svjesni da se od prirodnih ljepota i ljubavi prema domovini ne može platiti kredit za stan, režije, namirnice i školske potrepštine, da ne govorimo o silnim nametima kojima smo svakodnevno izloženi, a novi su pred vratima. Iz tog kraja koji prema službenim brojkama broji 30-ak tisuća ljudi, masovno odlaze mlade obitelji svjesne da kruha na rodnoj grudi neće pronaći ni za sebe, a bolje ne čeka ni njihovu djecu. Zabrinjavajuće je što ta mladost ne odlazi na privremeni rad kao što se išlo 60-ih godina u vrijeme velikog egzodusa iz tih krajeva, već danas idu s namjerom da tamo ostanu i da se skrase, nešto steknu i omoguće svojoj djeci ono što vjerojatno nikada ne bi mogli da su ostali.

Nepravda je bila okidač četveročlanoj obitelji Šabić iz Zmijavaca da se odluči pridružiti brojnim rođacima i poznanicima upravo u Njemačkoj prije nepune dvije godine. A što su drugo mogli supružnici Robert Zrinka kada su oboje u kratko vrijeme izgubili posao, i to ne svojom krivnjom. Tada 37-godišnjem Robertu prilikom pripajanja mesne industrije „Danica“ matičnoj Podravci 2015. godine, ponuđeno je da s pozicije trgovačkog putnika, što je radio deset godina, preuzme posao i ode raditi za dvije i pol tisuće kuna u kobasičarnicu u Koprivnicu, jer, kako nam kaže, nije imao „zaleđe“, a deset godina mlađa Zrinka je dobila otkaz u jednom trgovačkom lancu u šestom mjesecu trudnoće.

– Nikada ne bi otišli da nam se to nije dogodilo. S plaćom koju su mi nudili, ne bi imali od čega jesti kada bih vratio kredit za obnovu kuće. I danas me boli ta nepravda.

Tipična hrvatska posla, rekli bismo. Više nego dovoljno da se kaže zbogom, pokupi kufere i ode drugdje gdje će se trud cijeniti. Sreća prati hrabre, dodali bismo – i poštene te radišne ljude, pa nije dugo trebalo da se snađu u gradu Offenbachu pokraj Frankfurta, što je u našim relacijama kao da živite u Solinu, a radite u Splitu. Ukratko, Nijemci su cijenili ono što Hrvati nisu znali ili nisu željeli. Robert, inače električar po struci i sa završenom prometnom školom, brzo je dobio posao kontrolora na parkiralištima gdje izdaje kazne, a već mu se nekoliko puta povećala satnica.

– Po dolasku sam prvo radio kod jednog našeg gdje sam vozio kombije. Iskorištavao me i nije plaćao. Čim sam se maknuo od njega i počeo tražiti posao na internetu, našao sam ovu tvrtku gdje sada radim i jako sam zadovoljan. Plaćaju svaki prekovremeni sat, vikende i blagdane. Kako si zaslužio, tako dobiješ. Šef me toliko zavolio da ja učim sve nove koji dođu, a primaju one koje odaberem. I kod nas sam se trudio, pošteno sam radio, ali što sam pošteniji bio, gore mi je bilo. Ovdje ti se svakih šest mjeseci povećava satnica ako valjaš, i moraš biti uredan – prepričava nam taj vrijedni Imoćanin koji nam otvoreno govori i koliko zarađuje proteklih šest mjeseci, a uskoro ga čeka i ugovor na stalno.

Uplakana rodbina

Kaže da s plaćom od 2100 eura koja varira ovisno o učinku, uredno podmiruje najamninu od gotovo 800 eura za trosobni stan u što je uključeno grijanje. Hrana je, ističe, višestruko jeftinija nego kod nas, posebno kada se prate akcije. Vrtić za oboje djece u iznosu od 300 tj. 600 eura plaća općina, a primaju i dječji doplatak za dvogodišnjeg Mirka i četverogodišnju Ninu u visini od 400 eura. Robert je prednost kod zapošljavanja imao i jer je povremeno sezonski radio u toj zemlji pa je dobro naučio jezik, no početak bi bio puno teži da nisu mogli živjeti u stanu njegove majke od 30-ak kvadrata. Tek su lani, priča nam, našli stan koji prilično skupo plaćaju, ali za struju primjerice izdvajaju samo 44 eura.

– Uspjeli smo uštedjeti nešto novca, dobar je osjećaj kad svaki mjesec možeš ostaviti nešto sa strane i kad djeci možeš kupiti televiziju bez sto rata, i nemaš minusa na računu. Planiramo dignuti kredit i kupiti stan, zašto bi ga plaćao drugome kad ga ovako mogu ostaviti svojoj djeci, pogotovo kad je kamata samo jedan posto. No, to ćemo kad Nina krene u školu, pa će žena pronaći pravi posao, sada povremeno obavlja posliće na nekoliko sati dnevno – samo riječi hvale ima suprug za svoju ženu Zrinku koja je išla na tečaj njemačkog jezika i brzo ga je savladala, a po struci je upravni referent.

– Naravno da mi nedostaje obitelj, majka, sestra i njeni, ali svatko ima svoj život. Mali je tek sad prvi put vidio svoju kuću u Imotskom, a Nina otkako smo otišli pita kad će kući. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da se mi vratimo. Mislimo na budućnost svoje djece jer znamo da ni oni tamo ne bi imali od čega živjeti. Meni je žao što je toliko ljudi otišlo, svi bi se vratili da im nije ovdje bolje. Teško mi je jer smo morali napustiti svoj dom, gledam žene i djecu koja su ostala, to sve lijepo izgleda i mislim se jesmo li tako mogli i mi, ali nama to očito nije bilo suđeno. Bolje nam je ovdje nego u Hrvatskoj, stvarno smo zadovoljni – kaže nam Zrinka i da su se nedavno vratili s godišnjeg odmora koji su proveli u svom rodnom kraju, a ispratila ih je uplakana rodbina koje tamo još živi. Ne krije da suprug i ona jedva čekaju Božić kada će se ponovno vratiti.

Cijena mučenja

Opisuje nam da u svom novom domu u Njemačkoj slobodne trenutke provode u prirodi s djecom, na događanjima u gradu gdje se osjećaju dobro i sigurno, odlaze u crkvu gdje se okupljaju naši ljudi kojih, a sreću ili žalost, ima na tisuće, druže se koliko im svakodnevne obveze i posao dozvoljavaju, a tu se najbolje vidi kako imaju manje slobodnog vremena nego u svom Imotskom.

– Uvijek se sretne netko naš. Kada smo trebali riješiti djeci vrtić u općini, naišli smo na jednu našu ženu koja je tu cijeli život. Puno nam je pomogla, a i danas se čujem s njom. Nemam kada piti kavu, vozim ih u vrtić, kuham, povremeno radim – opisuje nam svoj dan mlada majka kojoj je drago što u tom gradu na Majni imaju brojne poznanike, a nedavno su im stigli i neki rođaci, ali bez obitelji. Nesebično pomažu drugima koji dolaze trbuhom za kruhom.

 

– Sada sam pronašao posao momku od 19 godina iz Metkovića. Strašno je koliko mladih dolazi, ženina oba brata su tu, moji brojni rođaci od kojih je troje s djecom, a ostalo samci bez obitelji. Svi se brzo snađu, i oni sa srednjom školom i s fakultetom. Naši ljudi su dobri radnici. Kad bih počeo nabrajati koliko ih je ovdje došlo, potrajalo bi danima. Brojke su duplo veće nego što se govori u našim medijima – smatra Robert koji pomno prati sve što se događa u domovini.

– Imamo hrvatsku televiziju, to sam stavio zbog djece. Pratim našu politiku koja je jedna velika smijurija, da nema turizma sve bi propalo. Volio bih da sve procvjeta, da sam u svojoj kući, ali bojim se da se neću vratiti do penzije. Nema budućnosti dolje, čujem da uvode porez na nekretnine. Ja ću ga morati plaćati, a uopće ne živim dolje, a oni kojima ću davati su me potjerali od tamo.

Pitamo ga kakvu budućnost predviđa Imotskom krajini.

– Ostat će oni koji rade u državnim firmama i ustanovama, ratni invalidi, umirovljenici sa stranim mirovinama. Tamo me jedino vuče što želim da mi djeca znaju tko su i odakle su. Da mi nije njih, prodao bih kuću i nikad se ne bih vratio – rezolutan je Robert, ali ipak progovara srce i ljubav prema zavičaju:

Kada vratim film unazad, ne bih volio da sam otišao, ali ovako ću barem ostaviti nešto iza sebe, znati zašto sam se mučio. Dolje bih cijeli život bio u kreditu – iskren je naš sugovornik, piše Slobodna Dalmacija. 

 

Prikaži komentare

Još nema komentara

Komentiraj