Časnica podrijetlom iz Imotskog zapovijedala vojnicima na dalmatinskim požarištima

Znate li što je najveća prednost ovog mog poziva. Ne moram se ujutro mislit što ću obuć! Druge žene time razbijaju glavu, ne znaju hoće li suknju ili hlače, gledaju uskladit i boje, gube na to ujutro uru vrimena, a ja sam tih briga i dvojbi lišena. Ja znam šta ću obuć. Svako me jutro čeka moja odora i moje čizme! – veselo nam govori Vesna Gudelj, poručnica Hrvatske vojske koja će – onako sitna i dinamitna – iznenaditi svakog onog tko je na požarištu ovih dana, kao zapovjednika Namjenski okupljenih snaga (NOS) protupožarne postrojbe sastavljene od dvadeset i pet kršnih momaka, pripadnika Hrvatske vojske iz još kršnijeg Sinja očekivao vojničinu tipa Clinta Eastwooda iz istoimenog filma.

Jer, poručnica Gudelj nije lik iz filma, nego je je iz Splita, s Mejaša, a njezini je vojnici unatoč osmijehu koji joj je često na licu, shvaćaju vrlo ozbiljno, u što smo se i samo mogli uvjeriti kad smo je posjetili na njezinu radnom mjestu, u vojarni u Sinju, u kojem je smještena njezina postrojba. Da bi zapovjednika vojnik shvatio ozbiljno, ne mora nužno imati dva metra i 120 kila. Mora imati autoritet, a njega zapovjednik stječe znanjem i zalaganjem, na mali milijun načina na koji svaki dan raste – ili pada – u očima svojih vojnika.

A s takvim izazovom Vesna, reklo bi se, unatoč svojih 164 centimetra visine i 55 kilograma u čizmama, nema nikakvih problema.

– U vojsci nema ni muško ni žensko, ni po visini ni po težini. U vojsci se zna tko je vojnik, tko časnik i dočasnik i tko zapovjednik. Tu se sve zna i s tim nema problema. Moji dočasnici – nadnarednik Vladica Priselac i skupnici Josip Rebić i Ivan Bašić, su karika između mene i mojih vojnika, i to sve funkcionira savršeno, kako i treba biti.

Odakle ja u vojsci? Pa ja nisam od onih koji su to cijelog života sanjali i koji su se od malih nogu vidjeli u uniformi. Najbolje bi bilo krenuti otpočetka. Rođena sam u Splitu, 1. veljače 1989. godine, a moji su iz Imotskoga. Svi me kada čuju prezime odmah – kao i vi – pitaju što mi je proslavljeni igrač Hajduka Ivan Gudelj u rodu. Nismo ništa, nismo čak ni iz istog sela, on je iz Zmijavaca a moji su Gudelji iz Krstatica. Ali to je sve Imotska krajina, kuća uz pojatu, šta bi se reklo.

Završila sam i građevinski fakultet u Splitu, nakon što sam završila Prvu jezičnu gimnaziju, i tijekom faksa sam prvi put došla u doticaj s vojskom nakon što je nekoliko mojih prijatelja stupilo u Oružane snage i tek sam od njih i njhovih priča počela razumijevati što je to vojska. Nikakvih dodira s njom prije nisam imala, osim što mi je pokojni otac Nediljko bio u ratu, ali on je umro 1996. godine kada sam ja imala jedva sedam godina – priča poručnica koja je tako, malo pomalo, odlučila da bi se i ona mogla okušati u vojsci.

I predala je tako, veli, 2012. godine kada je završila faks, papire da želi ići na dragovoljno služenje vojnog roka. Poslali su je u Požegu, a nakon toga je poslana na specijalističku vojnu obuku u Karlovac, rod inženjerije.

– Upućena sam od strane središnjice za upravljanje osobljem, s obzirom na struku, inženjer građevine u inženjeriju.
I nakon tri mjeseca obuke u Karlovcu ostala je u inženjerskoj pukovniji godinu dana, da bi lani u četvrtom mjesecu prešla u inžinjerijsku bojnu koja je tada još uvijek bila u Kninu.

– I s obzirom da imam fakultet, ispunjavala sam uvjete za ići u časnike i nakon odabirnog postupka koji sam prošla u devetom mjesecu prošle godine sam otišla u časničku školu u Zagreb iz koje sam se, nakon što sam imala časničku promociju 24. lipnja u Vukovaru, vratila u postrojbu koja se u međuvremenu stacionirala u Sinju – referira nam vojnički precizno naša sugovornica, koja je u ta dva kratka mjeseca časničke službe već imala prigode dobiti svoj inžinjerijski vod kojem je broj ljudi – vojna tajna.
Ima ih – dovoljno. Pa se vi sada mislite koliko je to.

Ali se zato zna da je u protupožarnom vodu iniženjerijske bojne koji su gasili požare između ostalog i u Lišnjaku na Promini bilo 24 vojnika, pa ih je isto toliko bilo u protupožarnom vodu iz ‘Pauka’ sve skupa 96, ljudi, hrvatskih vojnika. Poručnica Gudelj je tada bila koordinator između snaga HV-a i Darka Dukića, vatrogasnog zapovjednika Šibensko-kninske županije, predavši i prijavak ministru obrane Damiru Krstičeviću koji je tada obilazio požarište.

– Jesam li imala tremu? Čujte, moje prvo požarište je bilo u Strožancu, pa na Kamešnici, pa u Zatonu pokraj Šibenika prošli ili pretprošli tjedan kada je gorjelo pored kuća, i na koncu sad Lišnjak. I sad kada je ministar došao, kada nam je svima nama vojnicima dao ruku, čestitao na trudu, to mi je bilo normalno, jer se on uvijek tako odnosi prema vojnicima kada dođe vojsci u posjet. Ali kada me je pozvao, kao zapovjednicu, da i ja dadem izjavu za televiziju, malo me zatekao. Nisam znala što ću reć, ali snašla sam se nekako, sve je dobro prošlo – prisjeća se naša vojnikinja svog medijskog debija koji ju je, barem nakratko, učinio poznatom i van kruga vojarne.

I ona se slaže da nazočnost vojske na požarištu ima veliki psihološki učinak na ljude, osjećaju se odmah nekako sigurnije i mirnije, jer znaju da je njihova ‘oružana sila’ uvijek uz njih kada im je najteže i kada su najpotrebnije.

– Na terenu nikad ne znate kad će vas što dočekati, svaki susret s vatrom je različit. Mi smo na Lišnjak došli u ranim jutarnjim satima, u utorak ujutro, kada je svitalo, malo prije šest sati ujutro. Krenuli smo u četiri i pol sata ujutro iz Sinja, u vojarni smo i spavali, dobili smo uzbunu večer prije, stigli, opremili se, pripremili, čekali zapovijed za polazak. Tako smo i kada smo došli na Prominu, pripremili opremu i ljude, čula sam se zapovjednikom Dukićem koji mi je rekao da stižu ‘kanaderi’ koji su potom odradili vodenim bombama dobar dio posla na gašenju požara, i nakon toga smo mi, zajedno s drugim vatrogasnim zemaljskim snagama, čuvali rubne dijelove vatre, dogašavali, mi s brentačama, a vatrogasci sa šmrkovima i vozilima. Momci su dali sve od sebe, i dočasnici i vojnici, dali su svoj maksimum, i na tome bi im se i ovim putem, još jednom zahvalila, priča Vesna.

– Žena, u uniformi, na terenu, pod šatorom…

– Pa, za jednu ženu nije baš jednostavno kad ste na terenu pa kad se nemate di otuširat, kad imate jedva vode za oprat zube, moraš četkicu i pastu nosit sa sobom u rancu. Evo, sad kad smo bili na terenu, na požarištu u Zatonu imate svoju vreću za spavanje i spavate u njoj, na terenu. Ujutro istreseš čizmu da ne bi bila zmija u njoj, i ideš dalje. To nije za svaku ženu, neke to mogu neke ne mogu. Ne možeš imati duge nokte, lakirane. Ruž može, ali ne preupadan. Mogu i rećine, ali ne neke od pola metra, nego neke isto diskretne. Kosa mora biti zavezana, u punđu ili čvor, ozbiljnim glasom nam pojašnjava.

– Jeste li ikad požalili što ste se pridružili vojsci, što ste izabrali vojnički život kao svoj poziv, pitamo Vesnu, s obzirom da je jedno vrijeme, pogotovo prije izbijanja krize, njezino obrazovanje diplomiranog inžinjera građevine bilo vrlo unosno i vrlo traženo na tržištu, to je bio deficitaran kadar kojeg su privatnici u ‘zlatu’ plaćali?

– Građevina vam je uvijek takva, prva se diže i prva pada. Kad stigne kriza, ona prva klekne. Istina je, ja bih kao inženjer građevine mogla bez problema naći posao u civilstvu, ali ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Ja sam se u tome pronašla, pogotovo u inžinjeriji, iako nisam sama birala rod. Da imam danas sama pravo birati, opet bih izabrala inžinjeriju. To je baš inženjerski posao, probijnje puteva, izrada zaklona i mali milijun drugih stvari i specijalnosti, o kojima ne bih ni smjela pričati detaljnije. Super mi je, nikad nisam požalila ni sekunde što sam se pridružila vojsci – odrješita je mlada zapovjednica.

Ističe kako u vojsci ima normalno radno vrijeme, od osam ujutro do četiri popodne, vojska radi svoje, dočasnici svoje, časnici svoje zadaće. I nije jedina časnica u postrojbi, sada su već tri u bojni a do nazad tri mjeseca nije bila ni jedna. Od 107 promoviranih časnika u svom naraštaju, bilo je čak 25 žena, to je već respektabilan broj.

– Kad sam bila u ročnoj vojsci, bilo nas je mislim oko četristo. I od tih četristo, nekih pedesetak je odustalo odmah prvog tjedna, iako su se svi oni dragovoljno javili na služenje vojnog roka. I znate koliko je među njima, onima koji su odustali, bilo žena. Ni jedna! Ni jedna od pedeset žena nije odustala. Samo su muškarci odustajali. I to iz banalnih razloga – neće on sam prat svoje čarape! Njemu tu nema njegove mame i on ide doma! Jer, on kada se dragovoljno javio u vojsku zamišljao je tko zna što, nešto što je vidio u akcijskim, rambo filmovima – ali to da će njih dvadeset spavati u istoj sobi, da će njih dvadeset dijeliti WC kojeg treba i čistiti ili da će sam prati svoje čarape, te ne.

I za kraj, svima onima koje su Vesnine fotografije zaintrigirale jedna obavijest – nije udana i nema momka. I veli da ga ni ne traži. Dobro joj je ovako. Biće da se momci i boje.

– Šta kažete kad vas pitaju di radite?

– Pa kažem u vojsci, al najprije niko ne viruje. A onda kad kažem šta radim, onda kad kažem da sam poručnica, e onda se već uozbilje, da ne kažem pripadnu. I to onda bude to! – smije se naša simpatična Imoćanka od srca i dodaje:

– Valjda se muškarci danas boje toga da je žena samostalna, da je uspješna, snažna. Nije više da drži tri kantuna od kuće, nego može sva četiri. Mi smo još uvijek sredina u kojoj je našoj, pogotovo starijoj generaciji, malo čudno vidit ženu u uniformi mada ima i pozitivnih komentara. Znala bi me dičica zaustavit na ulici pa se raspitivat kako bi i oni mogli doć u vojsku.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com