Susret kod Tinova spomenika sa Željkom Ujević

U  posjet svom rodnom gradu Imotskom došla Željka Ujević, književnica iz Krivodola koja živi u Londonu i piše svoje romane. Susreli smo se na dnu Skalina, uz spomenik Tinu kad je spisateljica došla pokloniti se sjeni velikog pjesnika. Porazgovarali smo o djedovini, tuđini, njenom stvaralaštvu, Londonu, planovima, pisanju koje je za nju postalo važnije i od života…

Željka, recite nešto o sebi i svom književnom radu.

– Majka me donijela na svijet u siromašnoj potleušici u Gornjim Ujevićima u Krivodolu i još u djetinjstvu znala sam da sam obilježena perom kao znamenom. Bila sam profesorica književnosti. Književnost sam živjela i tumačila, ali je moj životni poziv u biti bio spisateljstvo. Pisala sam cijeloga života, ali je bilo potrebno da prođe cijela moja mladost, čak moje zrelije doba, da bih se napokon tek kao zrela osoba otisnula u stvaralaštvo, kao usidren brod koji je dugo i predugo čekao na svoju žuđenu prvu plovidbu. Zato je moj prvi roman ‘OPSJENARI’ nastajao godinama i ugledao svjetlo dana tek u poratno vrijeme. Potom su novi romani počeli navirati kao rijeka. Prvo ‘UŠI CARA TROJANA’, pa po za njim ‘SJENE SLAMNATOGA GRADA’ koji je upravo u pripremi za tisak.

Kakvi su vaši budući planovi?

– Za književnika je malo neumjesno govoriti  o svom budućem stvaralaštvu, ali ne i za mene, koja sam svoj stvaralački bum doživjela u poodmaklom dobu, kad mi teme i dalje naviru, spotičući se jedna o drugu, tražeći prvenstvo. Uvelike sam zagazila u novi roman, DVORI DVORNJAKOVA GRMA, s tematikom prvi put u potpunosti vezanom za naš zavičajni okvir, za razliku od ova tri prethodna koji su se fabulom i motivima rastrčali od Imote, preko Bosne, do nordijskog Sjevera i eskimskih iglua. Uporedo upotpunjujem i svoju buduću zbirku kratkih priča. ‘ISKRICE, SNI I SNOVIDICE’. Nešto u meni se nada, uvjereno je, da će mi život podariti vrijeme da ostvarim i one motive i teme koje u meni čuče i čekaju ostvarenje.

Hoćete li reći nešto o tematici, fabuli, kompoziciji svojih romana.

– Svi moji romani nose u sebi bajkoito legendarno ozračje. Govore o ženi, mjestu žene u društvu, problemima žene pod ovom kapom nebeskom. Žena je u svima i žrtva i borac, ali i moralna pobjednica na kraju priče.

Svi moji romani imaju vrlo složenu konstrukciju. Narator je uvijek žena kao zapisivačica o životu i drami druge žene. Naratorica drži okvirnu priču, a unutar  te okvirne priče glavni lik je ta protagonistica koja naratorici ispovijeda svoje nemire: intimne, obiteljske, ljudske, svoje stavove, svoje ljubavi, boli, tragedije, ratne i poratne rane, naglašavajući svoj antiratni stav…. Žensko pismo? Ne. Možda samo okvirno. Svi romani kao da jedan iz drugog izrastaju, i mnogi motivi putuju kroz njih kao iskrice. Moji romani su u isto vrijeme i gorka stvarnost, i bajkovito čudo.

 Bilo bi zanimljivo da predstavite  barem ova dva tiskana romana

– U ‘OPSJENARIMA’ spisateljica narator ulazi u lik Marije-Magdalene, žene neobičnog imena, razapete u rasponu od krša Dalmatinske zagore do nordijskih zemalja. U svojoj obiteljskoj i majčinskoj boli ona, u novoj okvirnoj priči, iznenada otkriva staru legendu o Pramajci, animiranu u staricu koja beskrajno dugo, gotovo okamenjena živi u vrh kanjona Neretve između Čvrsnice i Prenja, i bdije uz legendarni kamen u obličju ogromne ženolike skulpture ‘sa strašnim očima što sažižu’, što su ga, po legendi, pradavne žene dovukle dotle iz svoje pradomovine. Žene joj hodočaste dolazeći po pomoć, a ona im, kad prva zraka sunca padne na to okamenjeno lice s kamena, iz šara na njemu, iščitava poruku, nadu i savjet. Starica, u biti, čeka nju, Mariju-Magdalenu obdarenu darom da riječju, kao Orfejevom sviralom, veliča ljubav, jer njoj mora povjeriti svoju tajnu i ukazati na njenu životnu ulogu. Što je još važnije, čeka da joj Marija-Magdalena dovede svoju kćerku Darku kojoj je suđeno ‘stati u staričine stope’ i u biti nastaviti suđeni tijek nove čuvarice kamena. Ali rat, kao najveće zlo na svijetu, prekinuo je to sudbonosno kolo: Darka umire od zračenja od eksplozije napalm bombe, a kamen se, od eksplozije, raspada u tisuće sitnih kristala. Bosanske žene, odlazeći u zbjegove širom svijeta, ponijet će šake tih kamenih dragulja sa sobom kao nadu i talisman. Ali ovo je samo jedna okvirna priča, samo jedna epizoda u mnoštvu motiva koji iz ovog romana izviru, no u njoj je, čini mi se, osnovna ideja romana. Ovo nije samo roman legenda, nego li i obiteljski, i socijalni, i antiratni, i ljubavni, i sudbinski, i općeljudski, i mnogo još. Broj i moć motiva u ovom romanu zaista je neiscrpna, od vizije žene kao spasiteljice Svijeta,  do vječnog smisla, tijeka i značaju književnosti i umjetnosti kao mjesta ‘na kojem se nebo i zemlja dodiruju’.

U drugom romanu, ‘UŠI CARA TROJANA’, također unutar okvirne priče naratorice, opisana je drama suživota između psihopata i njegove žrtve. Marta, glavni ženski lik, susrevši ponovo svoju mladelačku ljubav, i zaljubivši se ponovo u čovjeka kojeg je u mladosti jedva i poznavala, gotovo istom putanjom kojom je na sjever kretala Marija-Magdalena, kreće tom svom fatalnom draganu, u romantičnu ljubav zrelih godina, a u biti u ralje psihopata ubojice čija zla ruka, kao stalna prijetnja, i noću i danju traži put k njenom vratu… Marta je na kraju pokušala pobjeći i skriti se od svog progonitelja, ali ju je on pronašao. U noći dok čeka zoru da ponovo pobjegne, priča svoju strašnu priču svojoj novoj susjedi u sigurnoj kući, koja će postati njena naratorica. Kraj cijele priče znat će se tek u sljedećem romanu ‘SJENE SLAMNATOGA GRADA (koji je upravo pred tiskom), i tek se u njemu obznanjuje i zaokružuje: sve te djevojke, moje junakinje, koje su, bez obzira na razlog,  kročile tom sudbonosnom stazom prema nordijskom Sjeveru, sve su iste, sve su žrtve ružnih zloraba:

‘Još uvijek sam stiskala među dlanovima tri slamnate djevojke. Odjednom sam, gledajući ih, shvatila poruku svoje prethodnice koja ih je tamo ostavila: ‘Sve smo mi djevojke od slame i sve smo mi imale iste pute otvorene, ali samo u jednom smjeru, ali samo do Slamnatgrada… I što god nas je u njega dovelo, imalo je isti cilj. Nas tri, tri slamnate djevojke, i još tko zna koliko nas je bilo, sve smo i slične i različite u isto vrijeme i naši puti vode jedino do Slamnate ulice u koju se možemo samo nasukati. Dalje od toga nema, ili nema smisla. Zato smo sve kupile kartu samo za jedan smjer…’

I u ovom trećem romanu ‘SJENE SLAMNATOGA GRADA’ glavna protagonistica, Bosanka Una iz Bihaća, opet istom sudbonosnom stazom, kreće na nordijski Sjever, prvo u Slamnati Grad, gdje su se bile obrele i dvije protagonistice iz prethodnih romana, bježi od zla glavom bez obzira, noseći svoju ranu i svoju tajnu, ali joj je bijeg bio uzaludan. Zlo će na nju čekati baš u Slamnatom Gradu. Potom njeni puti vode na krajnji sjever, među Same, gdje je bila kao ponovo rođena, gdje će naći svoj smisao, zahvaljujući dobroti jedne samske žene uz koju će se skrasiti, i čaroliji stvaralačke riječi.

‘Već odavno ne sanjam o sebi. Sanjam o drugima, nepoznatim ljudima. Sanjam priče. Osjećam u duši svoje neprebrojno bogatstvo. Eto, otkrila sam u sebi rudnik s basnoslovnim blagom, blagom riječi. I blagom sjena. Ja više ne gledam ljude, nego kud u tom trenu padaju njihove sjene. I često sanjam maglu, gustu, gustu maglu koja prolazi kroz ogromno prostranstvo. Kad magla prođe, ja tad mogu vidjeti cijelo more znakova koji još nisu prošli kroz vrijeme. Rađa se bajka u koju iz stvarnosti ulaze magične slike, prirodne i opipljive kao žive. Ne znaš dokle je stvarnost, a odakle počinje bajkovitost, granicu uvijek nije moguće, a ni potrebno, odrediti. Meni se prvo ukaže riječ, pa kad se ona raskrili, raširi, slutim, moguća su čuda…  Riječ u meni živi i oživljuje. Zato možda više i ne moradnem odlaziti nikamo ako iz svoje mašte budem uspijevala stvarati kule i snene oblake, gradove i sela, šume i šumne rijeke koje stalno nekamo otječu noseći sa sobom svoje nimfe… Zašto tako ne bi bilo? Ako je sve to već negdje postojalo, ako je viđeno na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom. Zašto se meni ne bi ukazalo kao fatamorgana? Iza mojih spuštenih trepavica ili ispod one dvostruke duge koju sam vidjela nad Unom napuštajući svoju Bosnu…’

– Opet ću  doći pokloniti  se Tinu jer me Imotski i moj Tin ispunjuju energijom koju onda trošim u Londonu među knjigama i pisanjem. Redovito pratim portal Radio Imotskog, zaista ste  pravovremeni i aktualni. Preko  njega doznam sve što se zbiva u mojoj prelijepoj krajini, reče nam na kraju razgovora poznata naša književnica Željka Ujević.

 

Prikaži komentare

Još nema komentara

Komentiraj