U organizaciji Matice hrvatske Ogranak Čitluk, imotska spisateljica Mara Ožić Bebek održat će promociju knjige „Sovin smiješak“ u Čitluku sutra, 10. rujna, s početkom u 20 sati.
„Sovin smiješak“ je Marina peta knjiga, a druga po redu zbirka humora. Izdana je u nakladi Imotske krajine, a obiluje brojnim aforizmima, anegdotama, epigramima, zgodama i basnama.
Za sve posjetitelje ulaz je besplatan.
AFORIZMI:
Časne mi riječi, ne daju mi do – riječi!
Dobro je biti svoj na – tuđem!
Prsti su na ruci, nisu isti, osobito – srednji!Đ
Kad u braku nestane kemije, nastupa – zoologija!
Iz recenzije knjige “Sovin smiješak”
VEDRINA IMOTOLOGOIJE
U prvoj knjizi humorističko-satiričnog štiva Marine mrđalice Mare Ožić-Bebek, u predgovoru Zrnevlja vedrine na zavičajnoj siniji ispisah gotovo sve što je potrebno kao naputak za čitanje. Kako je ovo svojevrsni nastavak Marina humorističkog oknjižavanja, da se ne ponavljam, i za ovo drugo poluvrijeme njezine vedrine, potpisujem sve napisano i dodajem još nekoliko crtica.
Još od doba drevnih civilizacija sova je povezana s mudrošću, magijom i pojačanom čulnošću.Različite boje nose nova značenja, bijele sove smatraju se simbolom sreće, žute predstavljaju mir, roze označavaju ljubav, zlatne bogatstvo, a zelene su simbol za snove. Mara se odlučila za sintagmu sovina smiješka, vjerujući da ta ptica široko otvorenih nepokretnih i izbuljenih očiju, koje stoput bolje vide od ljudskih, osobito noću, bistro vidi sve vrline i krivine pojedinaca i društva pa i njezin zaoštreni kljun u rukama tog kućnog ljubimca može prerasti u osebujno pero koje kljucati jetke, britke i šaljive mudroslovice. Kažu da sova ne vidi dobro samo na udaljenosti manjim od 10 centimetara pa tako satiričar koji se kiti njezinim perjem gađa nadaleko, pije tintu s dobrodošlim odmakom.
Uz nove aforizme i epigrame, koje je Mara Ožić Bebek redovito kazivala i u humorističkoj emisiji Kad se smijah, tad i bijah HR Radio Splita, u kojima se vješto igra riječima, sintagmama i metaforama do paradoksalnih gabarita, autorica u ciklusu Životinjska larma donosi nam nove političke basne u kojoj prepoznajemo orvellovske igrarije naših političara koji se služe izoštrenim životinjskim sluhom i njuhom kako bi preveslali svoju Božju subraću.
Vrsni dio ove knjige su dva posljednja poglavlja – Jetrica na žaru i Vinske inglende. Za razliku od njezine prethodne knjige humora, kada je autorica prepisivala i zapisivala pučke anegdote od naroda, u ovoj se poslužila svojom fikcijom te je na pučkom korijenju navrnula vlastite vedre mladice koje se razlistaše na smiješne pričice o našim očevima i susjedima, koji nam suzama radosnicama kvase svakidašnji pečat života. U razigranim (ne)zgodama Antiše i drugih seoskih junaka s otečenom jetrom prepoznajemo svakidašnju jadikovku malog čovjeka, kojemu rijetka utjeha pod križevima života postaje žmul domaćega vina, slađa ako je podijeljena s čašicom ćakule i gutljajima zdrave zezancije. Bilo bi zgodno ovu rukovet pučke imotske vedrine uvezati u jedan scenski kolaž ili suvremenu ‘komediju od Imote’. Dodatnu uvjerljivost tim smješicama donosi zavičajni jezik, iskazan na rodnoj materinskoj ikavici, po čemu ova knjiga ima i dokumentarnu jezikoslovnu odliku, a autorica zadovoljstvo što je svoj dug zavičaju – uz 70. rođendan – okrunila petoknjižjem svoje imotologije.
Mladen Vuković
Izvor/ Foto: HRT Radio Split
