Valerija Bjelobradić imotska je umjetnica, članica udruge “Imotsko srce”, koja je 8.i 9. ožujka svoje slike izlagala u Pučkom otvorenom učilištu u Imotskom. S gospođom Valerijom razgovarali smo o izložbi, njezinoj inspiraciji za likovna djela i umjetnosti općenito. Evo što nam je ispričala.
Jako sam zadovoljna otvaranjem izložbe. Bilo je prekrasno, ne mogu vjerovati kako je bilo divno. Ljudi su gledali slike, snimali ih i fotografirali. Stvarno je bilo predivno. Na slikama prevladava pejzaž, ali i vjerska i domoljubna tematika. To mi je drago raditi. Radim i portrete uljem i olovkom, ali nisam sada to izlagala. Svejedno mi je što je motiv. Sve mi je drago raditi.
Dobar dio slika radila sam u posljednja tri mjeseca, kada smo se dogovorili za izložbu. Neke su slike iz kuće, što su ranije, nehotično rađene. Inače, crtam od drugog razreda osnovne škole, ali malo boljom tehnikom i materijalom počela sam se baviti prije više od 20 godina.
Preponosna sam kad svoju sliku vidim na nečijem zidu, u nečijem domu. To mi je draže nego da mi netko nešto pokloni. Kada uđem u nečiji dom pa vidim moju sliku na zidu, ja uistinu rastem.
Dok stvaram umjetničko djelo, osjećem se divno. divno. Kada crtam, ne razmišljam ni o čemu. Sliku zapravo završim “u komadu”. To me ponese i mogu odmah nastaviti drugu sliku. Često radim i noću i nemam nikakvu kontrolu nad tim. Ne mogu opisati kako to volim. To me strašno ispunjava. Pravi adrenalin. Ne znam otkud mi dolazi inspiracija, jednostavno mi padne na pamet. Nekad se zamislim što bih stavila, a znam da ljudi vole i svete slike, ali i prirodu i domoljubne. Jednostavno mi dođe misao na to i crtam.
Već sam par godina članica udruge “Imotsko srce”. Predsjednica udruge, gospođa Jadranka Brečić i gospođa Katica Ljubičić potaknule su me na izlaganje. Više od godinu i pol dana mi govore da izlažem. Ja sam se nećkala i u startu sam rekla da to neću raditi jer se stidim. Ipak, prije tri mjeseca sam pristala da hoću i onda sam se, odjednom, spremila za izložbu.
