A što napisati? Ništa, jer bilo što kazati što se događalo diljem Imotske krajine, a posebno na glavnom imotskom trgu. Dvije, tri ma i sigurno više tisuća presretnika. Luda kuća. Ludnica, vatromet, bengalke… A pjesma, od onih s godinu dana, a bilo je i takvih do osamdesetogodišnjaka. Svi jedna Hrvatska.
„Ma samo da smo pobijedili ove kolonijaliste, bahate i nikada simpatične Engleze pa neka umrem sada na licu mjesta, više jedan očito nesklon Englezima. Crvenih i bijelih kockica na milijune, zastava na stotine, piva na tisuće, a bogme i suza radosnica. Hrvatska je u finalu, hej u finalu, nadmašen i Šuker i Boban, i Jarni i Asanović, došli neki Rebići, Perišići, Mandžukići. Imotski naprosto gori u bakljama i bengalkama, vatromet para nebo. Nema noćas spavanja, sutra se ne radi, garant! A tko može platiti ponos i puno srce? Hrvatskaaaaaa!“ ori se Imotskom krajinom, Imotskim.
Nemam rici pozdrav svima koliko vas ima a i sire Od Imotskog Dalmacije Hrvatske Europe i ciloga Svita samo jedno srce kuca HRVATSKA