Što je primorcima more, to je Imoćanima njihovo Modro jezero. Tu su se naučili plivati, to je njihov ocean, i Atlantski i Tihi, ali i njihov plivački bazen. Barem do prije nekoliko godina. Danas ima tristotinjak bazena u Imotskoj krajini, ali ni jedan u kojem se igraju vaterpolske utakmice.
Pa što će Imoćanima vaterpolo, pitat će se mnogi, jer tamo u kršu stvoreni su samo vrhunski nogometaši, košarkaši, atletičari, ali ne i vaterpolisti. U Modrom jezeru tek su se odigrale dvije, tri revijalne vaterpolske utakmice, onako iz gušta, između “Vilenjaka” i “Vukodlaka”. Istih onih koji se na njegovu isušenom dnu sukobe u spektakularnim nogometnim utakmicama.
No, jeste li znali da je uz to jezero izniknula najmlađa i jedna od najboljih i najperspektivnijih vaterpolskih sirena u Hrvatskoj?
Ona je i najmlađa seniorska reprezentativka naše ženske vaterpolske reprezentacije, a sa svojim je klubom već osvojila jedno državno i jedno prvenstvo regionalne lige. Konačno, ona je 17-godišnja Mia Topić, mlada i lijepa Imoćanka sa stanom u Zagrebu, ali koja od svih gradova na svijetu najviše voli Imotski. Odlična je učenica trećeg razreda jedne zagrebačke sportske gimnazije.
Nazvali smo je nakon trijumfalne pobjede nad beogradskim klubom “Palilulom” i osvajanja prvog mjesta u regionalnoj ligi. Kao i uvijek kad se Miju zove iz najdražega grada, odmah je spremna na razgovor. Uostalom, kako nam je rekla, ovo joj je i prvi intervju za Slobodnu Dalmaciju, koju redovito čita u Zagrebu, piše Slobodna Dalmacija.
– Lijep je Zagreb, ali Imotski ima nešto posebno. Tu su mi dvije bake i djed, rođaci, tu sam uvijek za blagdane i praznike i kad je neka posebna atmosfera, tako da se Zagreb i Imotski ne mogu uspoređivati – rekla nam je Mia.
Kad smo već kod baka, čuli smo da je upravo jedna zaslužna za vaterpolsku karijeru?
– Je, je – kroz smijeh će Mia. – Moja baka Marija Škeva rodom je iz Baga, odmah tu uz istočni rub Modrog jezera. Često mi je pričala kako bi joj pogled, čim bi se ujutro probudila, “puknuo” na modru i bistru vodu jezera. A kako je često odlazila na jezero, i ja sam išla s njom. Naučila sam i plivati, ali pokupila sam i one kameno-vodene gene te ljepote i čvrstoće. I dakako, prenijela ih u Zagreb na plivalište moga kluba Mladost. Ima tu nešto, vjerujte. Možda je taj osjećaj predivne vode presudio da mi vaterpolo postane velika ljubav.
Moj brat Josip trenirao je u Mladosti. Često sam ga pratila kad je išao na treninge, a u to vrijeme s radom je počeo i ženski vaterpolski klub ŽAVK Mladost. Tako sam s jedanaest godina počela trenirati. U međuvremenu je brat zbog fakulteta odustao od vaterpola, a ja sam, kao što vidite, nastavila.
Iako imam tek sedamnaest godina, već tri godine standardna sam članica seniorske ekipe ŽAVK Mladost, a od prošle godine i članica seniorske reprezentacije Hrvatske. Najmlađa sam državna reprezentativka i ne namjeravam tu stati.
Kako se sve uskladi? Škola, slobodno vrijeme?
– Dan mi je ispunjen od jutra do mraka, naučila sam, takav raspored imam otkad sam počela trenirati vaterpolo. Stigne se sve, ali potrebna je velika disciplina. Učenica sam trećeg razreda sportske gimnazije, koja svim svojim učenicima, koji su u pravilu sportaši, izlazi ususret i prilagođava ispite kad smo u mogućnosti odgovarati. To mi puno znači jer često moram izbivati zbog raznih priprema i turnira diljem Hrvatske i Europe.
Ne razmišljam o karijeri. Vaterpolo, pogotovo ženski, nije sport u kojemu se može ostvariti neka profesionalna karijera. Igram, putujem, družim se sa suigračicama, nastojim biti što bolja i za sada sve ide dobro. Ženski vaterpolo se u Hrvatskoj polako razvija, posebno u zadnje vrijeme.
Zanimljivo je da, za razliku od muškog vaterpola, najbolje ženske reprezentacije u vaterpolu imaju SAD, Rusija, Kina, Australija, Italija, Kanada, Nizozemska i Engleska, tako da je u svijetu ženski vaterpolo masovniji od muškog i razvija se vrlo brzo. Mi još uvijek zaostajemo za najjačim reprezentacijama, ali ako mogu naši “barakude” biti najbolji na svijetu, morat ćemo i mi biti u samom vrhu.
Vjerujem, kad bi se u Imotskom napravio pravi bazen, da bi iz ovoga krša izniknule još mnoge talentirane djevojke i da bi vaterpolo ubrzo “zarazio” tamošnje cure – veli nam Mia.
Ona, nazovimo ih “suvišna pitanja”, o nekom drugom hobiju, momku, izlascima i modi, jer ipak je Mia već sada prava dalmatinska ljepotica, nismo htjeli postavljati. Dovoljno nam je bilo predstaviti prvu Imoćanku, državnu reprezentativku u vaterpolu, djevojku pred kojom je još mnogo sportskih izazova. Ako ih je ova lijepa mlada Imoćanka sa svojih sedamnaest godina već pregršt apsolvirala, ne dvojimo da joj se neće ispuniti i ostali sportski snovi.
A mi smo, za kraj, upitali trenericu ŽAVK Mladost Miju Šimunić za mišljenje o mladoj Imoćanki. Šimunić u odgovoru nije krila oduševljenje.
– Zamislite, ta djevojka koja još nije napunila ni osamnaest godina igra za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Dapače, počela je igrati s manje od sedamnaest godina. Igra vrlo zahtjevnu poziciju, obrambena je igračica, igra beka, a može ući i na centar.
Trenira svaki dan i frapiraju me njezina volja i upornost. Počela je trenirati s nepunih deset godina. Trenirale smo mi pune dvije godine, ja sam sama dolazila s njom na trening. I dvije godine, zamislite, skoro svaki dan same. Nevjerojatno je uporna. A vesela, pristupačna, prava Imoćanka. Ima odlične predispozicije za napredak.
Izbornik naše ženske reprezentacije Mario Ćaleta zove je svaki put. Kad je nema na treningu, što je vrlo rijetko, baš mi fali jer je s njom pun bazen. Divno je dijete. Vodim Miju sedam godina i zaista o njoj mogu govoriti samo u superlativima. Samo da ostane u vaterpolu, bit će vrhunska igračica – rekla je Mijina trenerica, piše Slobodna Dalmacija.
