Slobodna Dalmacija, dnevnik na stolu svih naših generacija jučer je proslavio 76. rođendan.
Premda vremešna gospođa, Slobodna je i danas budna djelatnica sigurna koraka. Gleda oko sebe, bilježi i prenosi. I nagrađuje, kad smo već kod toga.
Kao i svake godine, naš dnevnik je i ove izabrao laureate u različitim disciplinama – u umjetnosti, znanosti i novinarstvu.
Ovdje ćemo predstaviti filmskoga i TV – snimatelja Andriju Pivčevića, dobitnika nagrade SD “Emanuel Vidović” za životno djelo u području umjetnosti, te Ivana Glibotu Crnoga, trombonista, glazbenog pedagoga, skladatelja i dirigenta, laureata godišnje nagrade SD “Jure Kaštelan” za umjetnost.
Dodijeliti nekome nagradu za životno djelo podrazumijeva barem dvije pretpostavke: da nagrađenik iza sebe ima dovoljno biološkog i profesionalnog života kako bi mu se mogao valorizirati stvaralački opus, a onda, naravno, i to da govorimo o opusu koji je u mnogočemu obilježio promatranu sferu djelovanja. Andrija Pivčević je lak izbor jer prepunjava uvjete.
Naime, Pivčević je doista praktički cijeli život u radnoj zoni, a onda, govorimo o povijesnom razdoblju koje na videotehnici premošćuje filmsku vrpcu i digitalno doba.
Pravi trenutak
Godine 1962., u dobi od osamnaest godina, Pivčević čini tih 30 metara od svog doma do Kino kluba Split, i otad, što u neprofesijskim i puno više u profesionalnim okolnostima, do danas djeluje u svim rodovima, kao i u svim produkcijskim uvjetima koje su mu dopustile mogućnosti domaće kinematografije.
Pivčević tako ima iskustvo na kojemu mu novi filmski naraštaji mogu zavidjeti već samo zato što za takav tip profesionalnog rasta više nema prilike.
Put od klubaškog eksperimentiranja s 8-milimetarskom vrpcom do autorskog pristupa snimateljskoj ulozi, preko dugog profesionalnog suživota s celuloidom do digitalnih formata, za Pivčevića su stvar okolnosti koje bismo mogli nazvati – pravim trenutkom.
Premda je kao snimatelj izraženo likovnog pristupa i autorskoga pečata često nagrađivan, nagradu “Emanuel Vidović” dodjeljujemo zato što je iz tog 40-ak godina dugog trenutka izvukao maksimum.
Prve profesionalne kratkometražne filmove snima od 1967., a igrani filmovi su mu: “Ludi dani” (Nikola Babić, 1977.), “Medeni mjesec” (Nikola Babić, 1983.), “Crveni i crni” (Miroslav Mikuljan, 1985.), “Kuća na pijesku” (Ivan Martinac, 1985.), “Večernja zvona” (Lordan Zafranović, 1986.), “Haloa, praznik kurvi” (Lordan Zafranović, 1988.), “Povratak Katarine Kožul” (Slobodan Praljak, 1989.).
Konačno, važno nam je spomenuti da je filmu dao i sina Mirka, jednog od najprominentnijih snimatelja novije domaće kinematografije, među ostalim, u naslovima kao što su: Sami (Lukas Nola, 2001.), Ta divna splitska noć (Arsen Ostojić, 2004.), Živi i mrtvi (Kristijan Milić, 2007.), Svećenikova djeca (Vinko Brešan, 2013.), Šuti (Lukas Nola, 2013.), Broj 55 (Kristijan Milić, 2014.), i Mrtve ribe (Kristijan Milić, 2017.).
Ivan Glibota Crni, trombonist, glazbeni pedagog, skladatelj i dirigent, nezaobilazna je figura društvenoga i kulturnoga života grada Imotskoga, kojemu je posvetio više od 35 godina profesionalnoga rada.
Njegovom je zaslugom utemeljena Glazbena škola Dr. fra Ivan Glibotić u Imotskom, koju danas pohađa 190 učenika, a zalaganjem i vještim upravljanjem tom institucijom osigurao joj je suvremeno opremljenu zgradu, te novu koncertnu dvoranu.
Osim što je ravnatelj škole, kontinuirano se bavi i glazbeno-pedagoškom djelatnošću, o čijoj iznimnoj kvaliteti, uz više od 130 nagrada njegovih učenika na domaćim i međunarodnim natjecanjima, svjedoči i činjenica da su mnogi od njih danas prepoznati kao najznačniji hrvatski orkestralni umjetnici i glazbeni pedagozi.
Na nedavno održanom Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe u Zagrebu Puhački orkestar srednje glazbene škole Dr. fra Ivan Glibotić, kojega čini gotovo 50 učenika, pod njegovom je dirigentskom palicom osvojio prvu nagradu i prvo mjesto te je proglašen laureatom među svim orkestrima.
Voditelj najboljeg orkestra
Domaća i inozemna glazbena scena mo. Glibotu danas u prvom redu prepoznaju kao umjetničkoga voditelja i dirigenta 150 godina staroga Hrvatskoga puhačkoga orkestra – Gradske glazbe Imotski, kojega vodi od 1995., i od kojega je učinio vrhunski glazbeni ansambl.
Pod njegovim umjetničkim vodstvom orkestar je održao impozantan broj koncerata u domovini i inozemstvu te osvojio mnoge nagrade i priznanja. Među njima treba izdvojiti šest zlatnih plaketa na državnim natjecanjima puhačkih orkestara, koje su mu priskrbile lasakavu titulu najboljega hrvatskoga amaterskoga puhačkoga orkestra.
Da pripadaju među najbolje europske orkestre potvrdili su 2017. na Međunarodnom natjecanju Flicorno d’oro u Italiji osvojivši zlatnu plaketu.
Pod vodstvom mo. Glibote orkestar je izdao i tri nosača zvuka: “Glazba s Modrog jezera” i “Glazba s Modrog jezera 2”, izdani 2000. godine te “Glazba s Modrog Jezera – generacija 2011. iz 2011. godine”.
Glazbeno-pedagoška i umjetnička djelatnost maestra Glibote nije vezana isključivo uz Imotski; uspješno vodi i Općinsku glazbu u Baškoj Vodi, a osnivač je i prvi predsjednik Zajednice puhačkih orkestara Splitsko-dalmatinske županije, u kojoj danas obnaša funkciju zamjenika predsjednika.
Jednako se uspješno bavi i skladanjem, obogaćujući tako domaću literaturu za limena puhaća glazbala.
Eto, to su razlozi zbog kojih smo odabrali snimatelja Andriju Pivčevića i glazbenika Ivana Glibotu Crnog, upisavši ih u dugi niz renomiranih imena koji su ponijeli nagrade Emanuela Vidovića i Jure Kaštelana, piše Slobodna Dalmacija.
Foto Mario Todorić/Hanza Media
