“Hrabrost za susret s majkom” propovijed fra Željka Tolića uoči blagdana Gospe od Anđela

U povodu blagdana Gospe od Anđela, zaštitnice grada Imotskog i Imotske krajine, donosimo Vam poštovani čitatelji našega portala tekst propovijedi fra Željka Tolića na svetoj misi 1.kolovoza na večer uoči blagdana. Donosimo ga iz razloga što je njegova propovijed izazvala oduševljenje vjernika koji su bili na svetoj misi kod zavjetne crkvice Gospe od Anđela na Topani. Vjerujemo da bez obzira tko i koliko godina imao, poruku ove propovijedi uvijek bi morao nositi sa sobom. Hvala fra Željku Toliću na ustupljenom tekstu.

HRABROST ZA SUSRET S MAJKOM

Na uočnicu blagdana Gospe od Anđela

U prigodi zavjetnog dana Župe Slivno

Imotski/Topana, 1. kolovoza 2019.

Draga braćo i sestre!

 U Crkvi postoje razne pobožnosti. Jedne su kristološke, druge mariološke, treće svetačke, četvrte pučke. I brojne druge. Svima njima zajedničko je: vjeru ojačati, srce taknuti i Bogu se obratiti. Pa ipak, pitam li vlastito srce, onda ću reći da postoji jedna koja mi je iznad svih, najljepša i najdraža, a to je pobožnost Križnoga puta. Upravo ona. A zašto ona? Zato što u njoj vjerničko srce – bilo ono svećeničko, redovničko ili laičko, dok slijedi Krista od postaja do postaje – ne ostaje hladno i bešćutno; što je to pobožnost koja u srce dira i dušu raskajava; pobožnost u koju se uklapa i s kojom se, na ovaj ili onaj način, isprepleće i naša životna priča. Jer, tko to od nas nije doživio lažne prijatelje, kao Isus lažne učenike? Kome to od nas sudačku stolicu nisu namještali i s nje, kao Pilat Isusu, nisu već sudili i, dakako, osudili? Ne suci po diplomi i vokaciji, jer oni časno obavljaju svoj posao, već oni koji dugo u noć pred računalom sjede te se pod lažnim imenima, kao na Isusa nekoć, blatom nabacuju, izruguju i novo trnje u njegovu trnovu krunu zabijaju? Koga ti bezimeni „noćni suci“, a „kafanski“ po danu, nisu pretresali i izmišljenim pričama na križ prikivali? Tko to nije osjećao da je nevin, a s „Barabom“ ga usporediše; da je pravedan, a Pilatu ga izručiše; da je čist, poput snijega s vrha Biakove, a crnilom ga izbojaše; besprijekoran, a u negativca pretvoriše? Malo je, zbilja je malo takvih. Malo je viđenijih, a pošteđenih. Malo je uglednijih, a netaknutih; časnih, a od usta do usta dobro „ispeglanih“. Zašto je tako? Zato što su Božja usta jednom neprevarljivo izgovorila: Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. I što po zakonu takvog naraštaja – zar o tome ne svjedoči „Muka Gospodnja“ na Cvjetnicu i Veliki petak, a također i pobožnost Križnoga puta – netko mora nevin stradati, na križ poći i na njemu visjeti, a kriminalac i razbojnik slobodno hodati; što se po zakonu takvog naraštaja za dobro ne smije čuti i vrlina opstojati; što Nevini mora pasti i umrijeti, a Baraba živjeti. I to je, među ostalim, jedan od razloga zašto mi je pobožnost Križnog puta tako dojmljiva i draga, za dušu utješna i za život poučna.

 

U toj pobožnosti četrnaest je postaja. Od svih njih, jedna mi je – opet po vlastitom nagnuću i izboru – vrlo posebna, draga i dirljiva, a to je „četvrta postaja“, na kojoj Isus susreće svoju svetu Majku. Riječ je o postaji koja nam ne samo u Korizmi već svaki dan, a osobito u predvečerje Gospina blagdana, ima što kazati, koja nas može nečemu poučiti i pravilno usmjeriti. I dok sam se malo prije uspinjao prema ovoj znamenitoj imotskoj crkvici i koračao prema ovoj šutljivoj Gospi od Imoćana, upravo mi je ta „četvrta postaja“ – u kojoj se susreću Majka i Sin: Gospa i Isus – pala na pamet. Ali ne samo ta postaja, nego i refleksija koja iz nje proizlazi.

 

No, prije te refleksije rado ću podijeliti s vama četrnaest izjava o majci, upravo onoliko koliko pobožnost Križnoga puta ima postaja; riječ je o izjavama koje sam ovdje-ondje pročitao i zapamtio. Prva izjava kaže: Država počiva na pravdi i sudovima, domovina počiva na materi i ženi. Druga kaže: Samo je majka ona koja daje božanski značaj ženi. Treća izjava kaže: I kad tuku, majčine su ruke mekane. Četvrta: Onog dana kad je majka umrla, počela je starost. Peta: Majčina ljubav ne stari. Šesta izjava veli: Dobra majka ne čuje valcer, dok joj dijete plače. Sedma kaže: Buduća sudbina djeteta uvijek je majčino djelo. Osma: Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca, ona prije toga nije ni postojala: postojala je žena, ali majka nikad, jer majka je nešto potpuno novo. Deveta: Muškarac svoju djevojku voli najviše, svoju suprugu najbolje, a svoju majku najduže. Deseta: Ljudi su onakvi kakvima ih učine njihove majke. Jedanaesta: Sve žene postanu kao njihove majke: to je njihova tragedija, nijedan muškarac ne postane kao majka: to je njihova tragedija. Dvanaesta: Nijedan poklon majci neće biti dovoljno dobar kao njen poklon tebi – život. Trinaesta: Majka je banka u koju ulažemo sve svoje brige i muke. I četrnaesta: Kad majka hrani dijete, izdašna je kao nebo, kad djeca hrane majku, broje svaki dan.

 

Uz ove, dakako da postoje i još mnoge druge izjave o majci. No i ove što sam ih spomenuo više su nego dovoljne da odmah uvidimo kako je riječ o jednom posebnom  Božjemu biću u kojem je prisutno nešto od one božanske uzvišenosti koju je Bog stavio u Majku svoga ljubljenog Sina, Isusa Krista.

 

Braćo i sestre! Svi mi imamo majke: mnogi još žive, a brojni već pokojne. I kad ih više nema, kad su već u grobu i naše ih oči više ne gledaju, one nisu umrle niti su nestale, jer za dobro odgojenu djecu majka nikada ne umire. Ona je uvijek živa: u srcu i duši, u slici, priči i nezaboravnoj uspomeni. Tako je s majkama kojih više nema. I tako je s dobro odgojenom djecom koja svoju majku doživljavaju i onda kada je više ne gledaju.

 

Ali što je sa živim majkama i djecom njihovom? Postoji li danas, u tom odnosu majčinstva i sinovstva, neki posebni doživljaj, neka nježna nit i poveznica? Malo ću glasnije i konkretnije: postoji li danas između majke i njezina djeteta „četvrta postaja“? I još konkretnije: postoji li postaja neraskidive povezanosti, nježnosti i ljubavi. Postoji li postaja susreta? I suze s obadvije strane (?!), kao što to bijaše na onoj „četvrtoj postaji“ Isusova križnoga puta na kojoj se dirljivo susretoše Majka i Sin, Gospa i Isus?

 

Braćo i sestre, potrebno je susresti majku! Opet ću to ponovit: potrebno je susresti svoju majku! S onom istom ljubavlju kakvom je izmučeni Isus susreo svoju Majku. S onim istim osjećajem i jačinom kakva vam je, kao i meni, bila u srcu dok ste se malo prije penjali na ovaj imotski Sinaj da bi se susreli s našom svetom Majkom i zaštitnicom,  Gospom od Anđela. No, nisam naivan da pomislim kako je to uvijek lako i jednostavno. Niti sam naivan, niti mislim da je to uvijek lako i jednostavno, jer je u našem životu puno raznih promjena i brzaca, sudara i udara koji nas od toga odvlače. Prvi su već s prvim bubuljicama, u pubertetu, kad majku izbjegavamo, kad je nazivamo „stara“, kad nam izgleda staromodna, prepobožna ili prenaivna. Drugi su u mladenačkj dobi, kad smo odriješili konop od rodne obale i pošli u svijet, u grad, na fakultet ili za poslom, i ondje stekli novo društvo, drukčije navike i poglede koji su  suprotni mentalitetu majke. Ehhh, da: majka ide u crkvu i pobožna je, a naše je gradsko društvo (možda) ateističko i ne mari za Boga; majka je seljanka, a društvo je visoko obrazovano, intelektualno i akademsko; majka je siromašna, a naše su društvo sve neki bogati mladići i djevojke; majka se teško izražava, a roditelji naših prijatelja vrlo su  načitani, elokventi i govore svjetske jezike; majka živi na selu i ne poznaje  ugode grada, a naši su prijatelji sve gradska krema koja, mislimo tako, poznaje i živi život. Majka nosi što ima, ruke joj drhte, kose su joj sijede, lice čisto, ali naborano, a majke naših fakultetskih kolega i poslovnih prijatelja su u trendu mode, ruke su im njegovane, kosa svježe ofarbana, a lice zategnuto i šminkom ispunjeno. Tada je teško susresti majku, vratiti se k njoj, zagrliti, izljubiti, priviti se na njezine prsi i zagledati u njezine oči. Čovjek bi htio poći majci, ali ga nešto zaustavlja, odbija i straši. Zbog toga bi htio i ne poći, ali osjeća duboku bol i nepravdu ako joj ne ode. To je patnja koju ne želi susresti i patnja koju upravo susreće. A još je veća bol i patnja, i duša boli, ako je majka umrla i odnijela u grob neizmirenost s nama. Patnja je i grizodušje ako smo majku vrijeđali, psovali, grdili, zanemarili, a ona je otišla, legla u grob od tuge i boli, staričica sveta. Osjećamo da je tada s njom u grob leglo i cijelo naše biće, koje traži oproštenje, milost, slobodu i iskupljenje; traži susret, a iz srca teško izlazi da viknemo majčinoj duši da nam oprosti, da nam bude milostiva i pomiri se s nama.

 

Zato, braćo i sestre, treba se, poput Isusa, susresti s majkom. Treba znati u životu nositi majku. Kao što je ona nosila nas u utrobi, tako je potrebno da i mi nosimo njezinu ljubav do kraja života, kako bismo ostali normalni, na visini ljudskosti i čovječnosti. Tragično je i grješno je stidjeti se vlastite majke: zar ćemo samo i jedino pamtiti njezinu starost, nemoć i možda demenciju? Zar ćemo samo vidjeti njezine drhtave ruke, sjede vlasi i lice njeno isfrižano, a ne zapaziti i prepoznati ljubav i brižnost njezina srca? Tragično je vikati na nju; tragično je majku omalovažavati i ismijavati; tragično je ne znati oprostiti starici majci. A još je tragičnije bešćutno je i bezdušno zaboraviti, zapustiti i zanemariti ili, ne daj Bože, radi vlastitog komoda i širine u kući, u starački dom je strpati, umjesto da je „ka’ u pitaru držimo“ i najveću joj ljubav do kraja života iskazujemo. Braćo i sestre, sudit će nam naši postupci prema majci: mislim, od svega drugoga najviše i od cijeloga zbira grijeha naših najozbiljnije. Jer, Gospodnja su usta izgovorila da su dvije najveće zapovjedi, zapovjedi ljubavi: prema Bogu i bližnjemu svomu. Na njima, veli Isusu, počiva cijeli Stari i Novi zavjet, sve što je u zakonima zapisano i po prorocima izgovoreno.

 

Podsjetiti ću na onu evanđeosku prispodobu o Posljednjem sudu. Premda smo je toliko puta čuli, osobno pročitali i o njoj razmišljali, neće biti suvišno da se te prispodobe i večeras prisjetimo te je u duhu i kontekstu večerašnje riječi malo i protumačimo.

 

U toj prispodobi, poznato vam je, pred Kristovim se sudištem pojavljuju razni ljudi i narodi. On jednima veli: Dođite blagoslovljeni, jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah u tamnici i dođoste k meni; gol bijah i zaogrnuste me, žedan i napojiste me… Tada će mu oni: Ne! Nije moguće. Pa nismo te ni poznavali, a možda smo te čak i pobijali. Ne, Gospodine. To je očito neka zabuna. Mi tebi nikada i ništa nismo učinili. A onda su čuli odgovor: što ste učinili čovjeku meni ste učinili! Zatim kaže drugima: Idite od mene! Tada će mu ovi u čuđenju reći: Kako, Gospodine? Zar nas ne poznaješ. Toliko smo puta o tebi govorili. Kršteni smo, pričešćeni, krizmani i crkveno vjenčani. Znademo sve vjerske formule, još od djetinje dobi; znademo Deset zapovjedi, Očenaš, Dvije zapovjedi ljubavi, znademo… A on će ih tada prekinuti i još energičnije ponoviti: Idite od mene! Bijah gladan i ne dadoste mi jesti, bijah gol i ne obukoste me! Što kažeš, Gospodine? Sjeti se, Sveznajući, koliko sam novca dao za gradnju crkve, koliko sam puta govorio u tvoje ime, koliko sam puta postio, hodočastio…godinama sam pripadao raznim karitativnim, molitvenim i drugim udrugama, trudio se da te drugi upoznaju… Idite od mene! Odlazite od mene! Niste imali srca za onu koja je vama i meni bila najbliža. Dao sam vam oči, a vi je niste vidjeli; dao sam vam noge, a vi je niste pohodili; i ruke, a vi joj niste pomogli; dao sam vam srce, a vi je niste voljeli; dao sam vam jezik, ali njime ste je samo grdili, psovali, ranjavali i ubijali. Meni ste učinili što ste njoj učinili. Idite od mene. Odlazite od mene. Ne poznajem vas. I odoše prvi u blaženstvo vječno, a ovi drugi u muku vječnu.  

 

Braćo i sestre! Majka je Božji dar. Tko ima hrabrosti uvijek susresti majku, brzo će biti prijatelj Bogu. Kao što je Isus na svom Križnom putu susreo svoju  majku i oni su se stopili u jedno, tako bi i s nama trebalo biti: bilo za života ili na njezinu grobu, trebamo to blagoslovljeno srce majke, trebamo susret s majkom, jer ona je božanskog podrijetla! Zato, dragi moji Slivanjci i Imoćani, nećete pretjerati, nego Bogu ugoditi ako za života njezina majku svoju volite, ako je ljubite, ako je grlite i svaku čast joj iskazujete. A kad je više nema, ako joj do groba dođete, sliku njezinu gledate, Očennaš izmolite i uspomene na nju jednu za drugom nižete. U protivnom, u protivnom riskiramo čuti: Idite od mene. Odlazite od mene. Ne poznajem vas! Amen!

  

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com