Ulica Domovinskog rata na Svibu postala je mjesto razdora dviju obitelji i Općine Cista Provo, i to zbog spornih vlasničkih odnosa oko puta.
Intervenirala je i policija, a nakon svega je cijela stvar završila na sudu. Što se tamo dogodilo? Jure Bodrožić Džakić pozvao nas je pred svoju kuću u selu nakon što mu je lokalna vlast poslala policiju pod optužbom da – uzurpira javno dobro, a “gospođa iz Općine”, nazvala ga je, kaže, “državnim neprijateljem”.
Njega, čovika koji je 1990. otišao u hrvatsku policiju, a potom u Četvrtu gardijsku brigadu. A Jure tvrdi kako je on samo kopao na svojoj imovini kako je ocrtao geodet. Geodetov uređaj je samo pištao pi…pi…pi…pi u potrazi za suhozidom obitelji pokojne Rine Bodrožić Džakić na Svibu u kojoj je sedmero djece, od kojih su trojica sinova Jure, Pere i Tonko bili hrvatski branitelji, dragovoljci Domovinskog rata.
I kad ga je pronašao samo je snažno zapištao piiiiiiiiiiiii i pokazao križ, a Jure je na tom mjestu zabio drveni štap. I tako svom dužinom nekadašnjeg suhozida koji je, kaže naš sugovornik, označavao granicu njihove imovine još od prošlog, pa i pretprošlog stoljeća.
Štapovi što ih je Jure zabio na svoju imovinu zasmetali su njegovim susjedima Josipu i Miljenku Brdaru koji su čitavu stvar prijavili Općini Cista Provo na čijem se teritoriju nalazi i selo Svib. Općina je, pod optužbom da kopa javno dobro, prijavila Bodrožića Džakića policiji koja je od početka rujna već dvaput dolazila pred kuću njegove obitelji u Ulici Domovinskog rata.
– Problem je počeo kad sam htio napraviti ogradni zid oko svoje kuće, a susjedi su tvrdili da je to njihovo. Ja tvrdim da je moje i dokazat ću da je moje. Ja ne dam ni milimetra svoga. To je moja očevina i djedovina. Za nju ću i krv prolit ako treba – kazuje nam Jure.
Bila je subota kad im je pred kuću banula policija, a on i brat Tonko su taman otkopavali suhozid po liniji kako je to označio geodet.
– Kopaš, Jure? – pitao ga je policajac.
– Kopam, ko po svome – uzvratio mu je Jure.
– Imaš i pravo, kopaj – odgovorio mu je policajac te ga izvijestio kako ga je Općina prijavila za uzurpiranje javnog dobra.
Čudio se naš sugovornik kako to administracija radi subotom. I pojasnio policajci:
– Vidiš pikete? Do piketa je moje. Od piketa do zida je državno. Od zida dalje privatno. Sad ću ja kopajući otvoriti suhozid i dokazati da je ovo di kopam – moje.
MUP-ovci su Bodrožiću Džakiću dolazili na vrata i kad su ga susjedi, opet preko Općine, prozvali da im je – zagradio put.
– Put nisam nikome zagradio. Ali sam susjedima još i prije rekao da ovuda neće prolazit. Pješke mogu, a traktorom neće prolazit preko moga – objašnjava Jure.
Kad je policajac došao, Jure je imao osjećaj da ga žele isprovocirati da plane i napravi neku glupost, pa je bacio gredu do onoga dijela gdje je njegovo, tako da im bolje objasni šta je čije.
– Do grede je moje, od grede do zida je državno, a dalje je privatno. Ako vam nije jasno, dovedite interventnu i specijalnu policiju pa ću se ja s njima obračunati.
Svega toga ne bi bilo da je ostvaren dogovor iz prosinca prošle godine kada su se na poziv općinskog načelnika Bože Ćubića našli na sastanku braća Bodrožići s jedne strane i braća Brdari s druge.
– Oni su predlagali da za dogovor uzmemo stanje iz vremena Austro-Ugarske, pa stanje iz 1968. godine. Mi smo na sve pristali. Moj brat Tonko je predložio da će dati metar svoga, a susjedi metar svoga dijela zemljišta, ali njima je smetala naša želja da svoje zagradimo. Josip Brdar se odlučio za sud, a mi ostali smo pristali na dolazak geodeta. Dan poslije Miljenko je odstupio od dogovora – kaže Jure Bodrožić Džakić i navodi kako je tada krenula cijela priča koju opisuje.
– Što ima policija s našim stanjem i imanjem – pita se sestra Tonka, koja se svog dijela kuće nakon smrti oca odrekla u korist braće.
Nije se u početku uopće htjela miješati, ali kad je vidjela da joj na braću koji su stvarali hrvatsku policiju, vojsku i državu, bez razloga šalju policiju, sestrinsko srce nije moglo ostati po strani i samo šutjeti.
– S kojim pravom gospođa iz Općine poziva policiju na nas? Policija može doći ako nekoga napadate ili vrijeđate, a mi to ne radimo. Kakav je ona građevinski vještak da sama piše i donosi rješenje i udara državni pečat? Mi smo prikupili dokumentaciju za legalizaciju i platili sve što je trebalo i o tome imam svu dokumentaciju. I tako za sve četiri naše kuće u selu. Česticu nisam ukrala, parcela je naša i neću dopustiti da mi netko dira šukundidovo, didovo i pradidovo – odlučna je Tonka dok mi pokazuje cijelu dokumentaciju.
Podsjeća kako je, čisteći teren i radeći kuću još od 1984. godine, njezin ćaća tu krv proliva, a bome i oni kao djeca zajedno s njim, gledajući kako će ručak zaradit. Tu gdje se sada nalazi kuća, dvorište i put, bilo je, kaže, pet njihovih međa i gromile. Sve su to očistili i pripremili teren. Čak su na jednom dijelu puta radi širine prolaska ušli u svoju među.
Još je, kaže, balavica bila kad je s ćaćom u Imotski išla po dokumentaciju za izgradnju kuće. Ne dopušta da joj itko govori da oni nešto uzurpiraju, tim više što je, dodaje naša sugovornica, njezin otac uvijek radio na dobrobit sela. Njih djecu je stavio u dvije sobe, da bi druge dvije dao na korištenje za ambulantu.
– Prvi smo u selu imali telefon u selu, koji je služio svima, priključak je ćaća platio 6500 njemačkih maraka! Kad je prva rasvjetna žarulja došla, bila je priključena na naš sat i mi smo plaćali struju. I nakon svega toga mi govore da ja nešto uzurpiram! Ovo je Jurkanovo i ostat će Jurkanovo i zvat će se Jurkanova vila! – poručuje im Tonka.
Podsjeća kako im Općina nije dovela asfalt do ni jedne kuće u selu, iako su nekima asfaltirali i oputine do kokošinjaca, a do ove je kuće asfalt doveo Jure, radeći u kompenzaciji za tvrtku “Poduzeće za ceste Split”.
Nije joj jasno zašto lokalna vlast nije, ako je željela napraviti kulturnu i pristojnu ulicu kojom se može normalno prolaziti, pozvala sve koji se nalaze uz prometnicu i ponudila im dogovor: neka svatko ustupio dio svojeg zemljišta za cestu. Mi smo, kaže Tonka, bili prvi za to. Nije joj jasno ni kako ljudi iz susjednih zaselaka potpisuje peticiju protiv njih, a ne znaju šta je čije ni kud je put išao.
– Stotinu sam puta prošla prečicom ispred susjedove kuće i zato sam im zahvalna, jer znam da to nije pravi put. Ako su susjedi imali neki plan, mogli su doći k nama i dogovoriti se, a ne da nas ovako preko Općine napadaju i optužuju za uzurpiranje državne imovine – ističe Tonka i dodaje:
– Još kao dijete, s 15 i pol godina bila sam najmlađi poslovođa u bivšoj državi, kad sam preuzela vođenje “Dalmina” od ćaće koji se razbolio. Sad sam privatnik u tuđoj kući već 25 godina i uredno plaćam svoje obveze. Zaposlila sam razvojačenoga hrvatskog branitelja, brata Peru koji je pet puta operiran i ništa nije uzeo od države. Brat Tonko je bio u specijalnoj policiji i dok im je trebao, trebao je, kad nije, šikanirali su ga, obitelj ga je pomagala, radio je faturete da bi se školovao i zaposlio. Jure su se riješili s mirovinom od 2900 kuna. I s tom je mirovinom platio priključak za vodu, a do dana današnjega stotine neplaćenih priključaka otišlo je u zastaru. I ništa nismo tražili od države. Pa mi smo tek ove godine dobili struju koju smo tražili još od 1984. godine! Zar vam to sve ne govori? Tako oni promoviraju povratak na selo i obnovu kuću, a onda ti ne daju živit. Srećom smo povukli kabel s druge kuće, pa smo sve to vrijeme ipak imali struju, ali službeno smo je dobili tek ove godine.
Bodrožići tvrde kako nikada nisu radili u državnoj službi već su se sami angažirali i otvorili radna mjesta za sebe i druge.
– Moja braća su davala svoje živote, dok su drugi zarađivali po Njemačkoj i živjeli na račun socijale. Mi plaćamo svoja radna mjesta. Pola nas je tu, pola u Njemačkoj, nitko nam ništa ne daje niti tražimo, želimo samo pošteno i samo ono što je naše – poručuje Tonka i prisjeća se kako je njezin otac volio susjedova najstarijeg sina poput svoje djece i znao je reći: “…bem vam sunce, ne ožene li se moji, sve ću ti ostavit”.
Njezin brat Tonko upozorava kako “gospođa iz Općine” sama piše i donosi rješenje o “uklanjanju nepropisno postavljenih prepreka”, kako ona naziva betonske blokove i drvene grede.
– Odakle njoj pravo to pisat i samovoljno udarat državni pečat, koje su to njezine ovlasti? Da je barem došao komunalni redar ili neka druga kompetentna osoba. Ali očito je ona sve u toj općini – i tajnica i načelnik i komunalni redar – ocjenjuje Tonko, kojem smeta što mu uznemiravaju obitelj, posebno majku koja ima 84 godine i zdravstvene probleme.
– Već sam kontaktirao nadležne službe i nabavio snimke prostora iz šezdesetih godina prošlog stoljeća na kojima nema mnogih kuća. Dosta se dobro vidi stanje, a vidit će se još i bolje kad mi stignu snimke iz Zagreba, a ako bude trebalo i iz Beograda. Ovo su stare linije iz 19. stoljeća. Kada bih po toj liniji gledao, morao bih se povući još tamo naprijed, pa kad hoće starije, onda je naše još i više. Oni bi se malo držali stanja iz 1968., malo iz 1800., kako im paše. A po tim linijama, porušili bi pola kuća u selu – zaključuje Tonko Bodrožić Džakić.
IZVOR: Slobodna Dalmacija
