Ovako nam je Mira Boras u startu rekla: “Ne volim mirovati, to mi je nešto kao smrtna kazna, kad ništa ne radim najviše se umaram. Kako mi je to dosadno, naporno, ja sam od onih šta su stalno u petoj brzini, takva sam cili život. Proljeće čekam ko ozebli sunce, da opet krenem svom snagom”.
Mira Boras ima 68 punih godina, srčana je Imoćanka, rodom iz Aržana, i aktivno je u gastronomskim vodama već 51 godinu. Jedino je dijete Jake Dujmić, 101-godišnjakinje, živahne, lucidne starice koja živi u jednom od apartmana Mirina hotela “Sunce”, u Podstrani pokraj Splita.
Mira je uspješna poslovna žena, vlasnica i direktorica obiteljskog hotela. U našem uobičajenom poslovnom sustavu u kojem muškarci diktiraju zakone i brojnost, a u hotelskom segmentu uglavnom stoje na vrhu piramide, naša sugovornica, plavuša kojoj osmijeh ne silazi s lica, u više segmenata predstavlja čisti raritet.
Ja posebna?!
– Ja da sam posebna? Ma nisam, nisam se nikada takvom gledala. Ne bojim se ničega, samo idem dalje. Ali sad kada promislim, na tim našim skupovima u turizmu najviše bude muškaraca. Malo sam žena na poziciji vlasnice hotela susretala. Malo mi je žao da nas nema više na takvim funkcijama. Neki možda misle kako je to previše teško za ženu. Ali nisam sama, iza mene stoji moja obitelj. Tu su i moje kćeri Daniela i Tanja, koje u svako doba dođu kada treba malo pripomoći. A što se tiče godina, nekada davno su te godine možda nekome i bile visoke. Ta se dobna granica sada pomakla poviše, mojih 68 godina je puni napon snage, visoke šezdesete i sedamdesete nove su pedesete. Sada su vam visoke godine ove iza devedesete – veli nam Mira.
Čuli smo za nju tako što nam je jedna turistička djelatnica ispričala kako je svašta u karijeri vidjela, ali ne i to da vlasnica hotela s osobljem čisti zahode po sobama svoga hotela, priprema doručak, poslužuje goste, “leta” gore-dolje na mlazni pogon. Bogme, do sada smo u praksi najčešće susretali hotelske vlasnike i direktore, koje baš i nismo hvatali s krpom i metlama u rukama, pa nam je Mira pravo osvježenje.
– To što su vam rekli živa je istina. U svojoj kući, tako vam ja zovem ovaj hotel – tepam mu da je kuća jer ga tako i doživljavam – ja sam vam Katica za sve. Radim na recepciji, sređujem administraciju, čistim sobe i sanitarne čvorove, poravnavam krevete, brišem prašinu, napravim doručak, skuham kada treba. Ako sjedim, počnem ludovat. Ali moram vam reći i ovo: moram ovako raditi jer mi je teško naći radnu snagu. Ne mogu to shvatiti – svi viču da nemaju posla, a sjede satima na kavama. Svi imamo isti problem, nema ljudi koji hoće mrdnit. Često se događa da na razgovor dođe netko iz struke, s hotelskom školom, ali bez iskustva i prakse. I što je zanimljivo, odmah počne postavljati uvjete. On ili ona bi ovo, a ne bi ono. Ma ja ću platit radnika, cijenim rad, ali ne može to tako. Uvjete, bez obzira na sve, ipak mogu postavljati samo ja – kaže Mira.
Pa nam kaže kako je njezina priča dokaz da žene mogu raditi i nakon 60. godine. I da mogu biti u formi. I nikako ne može shvatiti predrasudu da ljude s navršenih 65 godina treba pod hitno slati u mirovinu. Pa sebi postavlja pitanje – što bi ona radila u mirovini? Onda i zaključi kako bi umirala od dosade, pa nam potvrđuje da ima još gomilu poslovnih planova. Jer kuća, odnosno njezin hotel, u kojem gosti uživaju u sauni, teretani, unutarnjem bazenu, kafiću, restoranu, vanjskom ugostiteljskom objektu, stalno traži nešto novo.
– Ne plašim se posla, radim cili život. Na selu sam muzla krave, nosila đubar, kopala kumpire. U 17. sam otišla posjetiti tetu u Njemačkoj, koja je radila u jednom hotelu. Pa sam se i ja zaposlila, onako za šta zaradit dok sam tu. I više me nisu pustili – govori nam Mira, uz blagoslov majke, koja nam je potvrdila da ju je pustila jer je bila čestita, nije “na bandu išla”, a da je otišla kojim čudom “di ne treba”, ne bi se više od srama mogla vratiti doma.
Na valu energije
Onda je u hotel došao čovjek, Hercegovac pun radne volje, kaže Mira, pravi gospodin čovjek, veliki radnik, i vrlo brzo njih dvoje su postali momak i cura, a onda i muž i žena. Počeli su zajedno raditi, i malo-pomalo otvorili su restorane, fast foodove, kafiće. On je želio pošto-poto otvoriti hotel u Splitu.
– Ja sam željela nešto pokraj vode, tako sam tada nazivala more, a Podstrana nam se učinila divnom. Kada smo mi došli, tu nije bilo nešto puno kuća. A vidite danas, sve je puno apartmana. Raditi smo počeli 2005. godine i evo nas tu. Zadovoljni smo, idemo dalje, stalno uvodimo nešto novo. Borimo se, ali gosti nam se vraćaju. Švabe su nam najčešći gosti. A oni su poznati po tome što se vraćaju tamo di im je lipo, di su stekli naviku – veli Mira.
Kako sve to stigne? Spava u prosjeku od tri do pet sati, kaže kako joj je to sasvim dovoljno. Kada sezona padne, odjuri na pokoje putovanje, da vidi nešto novo, pronađe novu poslovnu ideju. Uspoređuje sisteme rada, uvijek traži poboljšanja, ali se uvijek vrati na isti problem, taj nesretni nedostatak radnika.
– Letim uvik na valu energije, a njima smeta vruće, hladno, buka, vlaga, južina, sparina, problemi… Promislim se, daj, zasuci rukave, amo radit. Evo vam moje majke, 101. joj je, a ona oće priskočit. Uvik kad vidi kako trčim po hotelu, zovne me i kaže: Mira i ja bi ti pomogla – napominje Mira, pa ako se nekome sviđa ovakav radni ritam, adresu znate, dočekat će vas raširenih ruku.
IZVOR: Slobodna Dalmacija
