On je Luka Žužul, nastavnik povijesti čiji je govor možda bio i najemotivniji tijekom današnjeg velikog prosvjeda učitelja na glavnom zagrebačkom trgu. ‘Nakon 13 godina rada ja sam mrtav, ja sam iscrpljen. I to ne zbog svojih učenika’, grmio je Žužul s govornice. Rekao je još svašta, sve kako bi onima koji u školsku zbornicu nikada ne ulaze ili dolaze samo na učeničke informacije karikirao što to znači biti nastavnik. Za tportal otkriva i nešto više.
‘Nakon 13 godina rada ja sam mrtav, ja sam iscrpljen. I to ne zbog svojih učenika. Oni su jedino zbog čega nabacim osmijeh u razredu. Škola je živo tkivo, živi organizam, od čistačice do ravnatelja, a vi koji radite znate da u našem poslu diploma vrlo malo znači i da po potrebi moramo biti i liječnici, i medicinske sestre, i vozači, i roditelji, i prijatelji… Moj se rad mjeri količinom papira koje sam skupio. Moja plaća određuje se koeficijentom kojim mi u lice poručuju: Ti nisi jednako vrijedan. A zašto to rade? Zato što mogu, jer smo najobrazovaniji, najpristojniji, najšutljiviji. Jer su navikli da nam mogu pljunuti u lice, a mi ćemo to samo obrisati’, dio je emotivnoga Žužulova govora s velikog prosvjeda učitelja i nastavnika.
Nazvali smo ga sat kasnije, dojmovi mu se još nisu slegnuli, a sve su oči uprte ka Markovu trgu, na kojem bi se mogla rasplesti ova pat-pozicija. Ovo je najveći štrajk prosvjetara dosad. Ako Vlada pristane na magičnih 6,11, bit će i uspješan. No Žužul smatra da, bez obzira na to, cijela priča s ovim već za sve iscrpljujućim štrajkom ima dobru stranu: nada se da je svima sada jasno što, kako i za koliko rade.
‘U školi po potrebi trebate biti sve. Nema tu – imaš vremena, nemaš vremena. Ako tvog đaka boli, ti ćeš ga voziti kući. Ako izbije neki sukob, ti si taj koji će glumiti policajca… Stvarno nisi samo učitelj. Mi smo istovremeno sve i naše radno vrijeme ne postoji. Najgore mi je kada mi mjere radno vrijeme i to je ono što ne razumiju ljudi koji ne rade u školi. Oni vide samo ono vrijeme koje provedem u školi. Kažu – pa što ćeš govoriti? Imaš plaću od šest i pol tisuća kuna, a bio si pet sati u školi’, u dahu nam govori Žužul.
On 13 godina radi kao nastavnik povijesti u OŠ Tin Ujević u Krivodolu. To je malo mjesto od petstotinjak duša u Općini Podbablje u Imotskoj krajini.
Kada njegovo ime ukucate u Google, neće vam prvo ispasti sindikalna djelatnost, već osobna stranica kao njegov ispušni ventil za ono što je kad nije učitelj. Piše poeziju, kao i mnogi u Imotskoj krajini, a posebno u njegovim rodnim Grubinama. Uz to crta te je otac dviju djevojčica.
Pitamo ga zašto je rekao da je ‘mrtav, da je iscrpljen nakon 13 godina rada u školi’. ‘Činjenica je da se zadnjih 13 godina, koliko ja radim, stalno mijenjaju radna pravila i pravila igre te je uvijek to na gore. Uvijek je to još više birokracije, još više papira, a neću ni spominjati ovaj Loomen sa značkicama. Meni je kao nastavniku nezamislivo to da me se ocjenjuje po tome koliko sam ispunio papira. Nitko ne pita moje učenike kakav sam ja učitelj ili nastavnik, niti roditelje. Pita se komad papira: Jesam li ispunio ono što je netko nacrtao da trebam ispuniti. Mislim da to nije bit školstva. Zato sam tako reagirao’, objašnjava.
Ističe da su učitelji svojim učenicima i roditelji, i psihoterapeuti, i vozači, i liječnici, i medicinske sestre. Plaća mu je, kaže, oko 6400 kuna, no nije to, dodaje, bitno.
Problem je to što ljudi ne shvaćaju da je ogroman dio posla onaj koji se ne vidi, koji se radi od kuće. Nitko ne gleda to kad neki nastavnik ispravlja 60 ispita u jednom danu. Dobar učitelj će se pripremiti za nastavu, a to nitko ne vidi. ‘Nitko ne misli na to da mi u 22 sata moramo ispuniti Loomen ako želimo to stići. To ljudima treba objasniti’, ističe.
IZVOR: tportal
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
