6
2000

Ovo je Toni Rebić, stolar zbog kojeg se trese predsjedničko osiguranje: Nije mi bilo ža nimalo. Dogodine ću in šou priredit!

Prije dvije godine Toni Rebić zastao je pored matuna na imotskom kolodvoru. Iz džepa je izvukao flomaster i zapisao na zidu jedno ime.

Danas ih je na stotine. Tisuće. Imena onih koji su morali otići. Mučno je kad samo pokušate zamišljati kako bi mogli izgledati svi ti mladi koji su u 21. stoljeću, u državi koja je dio Europske unije, nepovratno napustili Dalmatinsku zagoru.

Jesu li njihove bake, dok su ih ispraćale na ovom kolodvoru, brisale suze krpenim maramicama? Koliko je puta tu gdje stojimo izgovoreno “i pamet u glavu”? Jesu li stigli kući za Božić? Je li ovaj Marko zidar, je li ova Ana konobarica, hoće li se oni ikada vratiti, posjećuju li zavičajne klubove, mrze li taj svoj Stuttgart, preziru li irski Cork ili im je, zapravo, vani odlično?

Zid plača boli gledati. Otišli su u zadnjih par godina, a predsjednica koja je sve to vrijeme na vlasti sad izjavljuje da će ih ona vratiti.

Za sve korupcijske migrante, ali i za one koji su ostali, a boje se usprotiviti nepravdi i gluposti, Toni Rebić diže glas.

Bolje reći, transparent. U posljednja dva navrata, kad je svita s Pantovčaka pohodila Imotski, kao što to inače čini u predizbornim vremenima kad se sjeti ovih krajeva, on je uspravno stajao. Uživo u prijenosu, kraj ekipe u plavim kabanicama i odijelima. Iskazivao ono što ovdašnji narod zapravo misli. Onaj narod koji teže dolazi do mikrofona.

Zato smo u kafiću pored kolodvora s Tonijem Rebićem, na njegov 42. rođendan, ozbiljno porazgovarali. On nam je poklonio Kolendare. To su vam kalendari za 2020. godinu na kojima on drži transparent dok ga predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović neobično gleda.

 

Jeste li imali problema sa zaštitarima kad ste podigli transparent ispred predsjednice?

– Bio je neki policajac zadužen za me. U korak me pratio. Na stepenicama me zaustavio, pita “šta ti je to u ruci?”, govorin ja “čekaj, vidićeš iz medija”. Uzeo mi je onda transparent i pita “šta se glupiraš?”, govorin “pa dobro šta san radio?”, govori on “bio si blizu štićene osobe”, a govorin ja “pa dobro, tvoj je posa da me upozoriš. Ali, radit gluposti privilegija je za koju se čovik mora sam izborit. Ja san se za to izborio”, tako san mu reka.

Je li vas više razljutilo kad su HDZ-ovci u veljači došli slaviti obljetnicu stranke u Imotski?

– E, kad san taj transparent diga, nakon 20 sekundi zazvonilo je oko mene 70 telefona. Pisalo je “29. obljetnica uništavanja, omalovažavanja i iseljavanja”. Nije mi bilo ža nimalo. Dogodine in je 30. Ako budu tamo, ja ću in šou priredit. Kad se stanje popravi u gradu, neka slave. Sad oni nemaju šta slavit prid našin očima, šta slave, propast? Neće. Ali neka naprave nešto za nas građane pa ću i ja doć slavit. Ljudi kažu, ima i tamo poštenih ljudi. Pa ako je pošten, šta radi s njima 30 godina? I ja san za njih glasa ima 15 godina, jesan. Ali mi je sinilo iz guzice u glavu.

Vidim po fotografijama da je bilo dosta mladeži HDZ-a na zadnjem skupu?

– Je, je. Ove sa slike su od negdi dotrali, ali bilo je i naših puno. Pitaj Boga kliko. ​I kad san prvi put diza transparent, bio je vamo jedan iz Mladeži njiove, znan ja čiji je mali, doša i oće da me slika. Kriomice. Iđe stalno za mnom i nikako da lipo slika. Već je to bilo i na Dnevniku, to san ja diga za vrime kad je Lovro Kuščević uživo dava izjavu. Govorin tome malome “šta je, braco, dragi, šta si se uznemirio, lipo me slikaj pa ćeš poslat di moraš”. Ali džaba mu je, njemu niko ne može pomoć.

Podnošenje slave

Što ih motivira, Stockholmski sindrom?

– Mora doć, ćaća mu daje džeparac. Meni je ža nekih šta moraju vako na ove skupove odit. Mislin, ne žalin ja više nikoga, ali vidiš da nije svojon voljon tu. Ćaća dobiva građevinske poslove, svako ima svoj zub. Isti je recept HDZ-a i u Imotskom i u Splitu i di god drugo.

Biste li se vi kandidirali barem za gradonačelnika?

– Ne mogu ja ode prominit puno, ali nisan ni zna da ima toliko ljudi koji podržavaju šta ja radin i slažu se s time.

Ekipa me baš ganja, starčad pogotovo, da iđen na lokalne. Šta ja znan kako bi to prošlo… Nema ode nama spasa.Sada iman slobodu jer san svoj čovik. Od starih hrastovih bačvi pravin namještaj, time se bavin i mogu govorit šta me volja. Meni uopće nije do toga da se nekoga ruši. Ja san za to da svi skupa radimo.

To je isto ko kad spašavaju firme ove šta in nema pomoći, brodogradilišta recimo. Pumpaju miljarde u njih, a za ništa. Jednoj čobanici poskok uijo kozu. “Mare, namaži je lukon”, kaže joj susid. Kaže ona: “Ma, namaži je k* kad je krepala.”

A kako podnosite ovu slavu, eno, bilo vas je već po medijima?

– Rastrkali se bili svi odjednon! Televizije sve moguće, zivkaju, neki mi kući došli, ja ugasijo telefon, više nisan moga.

Što ste im dotad bili rekli?

– A pitali me kako je to sve počelo. Evo vako. Pet godina san bio u Kataru. Najprije otiša sa splitskin “Konstrukturon”, i tako, vratio se ode i gledan šta ću radit, moran nešto. Kafić na Modrom jezeru dugo je bio na natječaju, nije ga niko tijo i ja ga uzmen. Isprid je bio dječji park što je Grad postavio i svaki dan su se na njemu dica ozljeđivala. Stotinu puta san otiša tamo, molio da se to ili skloni ili popravi. I nije to nikako tio i jednu večer, prid mrak, dite zamalo bez prsta ostalo. Odvida san taj tobogan i prid Općinu odnio. Reka san i ljuljačku, ako sutra ne sklone, da ću in je donit. Oni su se izrugivali. A ja san napravio kako san reka. Tjedan dana je stalo to isprid Općine. Tek kad san zva novinare, kad je došla ta priča na kioske, onda su makli.

Tako je, znači, počelo?

– Zapravo, nije. Brinen se o jednoj kući sa bazenon u Vinjanima. Do nje je pet kontejnera, a smeće se vozilo ponediljkon i sridon. Susid je otiša par puta zamolit da se smeće odveze, a oni ništa. Oša san do direktora Komunalnoga, reka kako stvari stoje, onda je on zva svoje i govori in da pokupe. Reka san mu ako će za dva dana opet bit isto nema potribe da idu. Ali da mu ja više neću dolazit. I, prošlo tjedan dana i dalje nered žešći. Natrpan starog fiću vrićama kolko je god moglo stat. I odnio prid Općinu. Razbaca tamo, i ormar san in isto neki donio.

I, i, i?

– Riješilo se! I tobogani i ljulje i smeće. Istran svaku tu situaciju do apsurda. Meni bi bilo sramotno da me neko mora non-stop upozoravat šta je moj posa. Plaćeni su za to. Oni će reć, sistem takav, vidiš da je država u kurcu, ali ja kažen ti si dio tog sistema, ako ti ne paše, fiju!

Tko je najviše kriv za stanje u kojem je Imotski danas, a pritom mislimo na simbol iseljeništva?

– Najviše san pop*, da prostiš, opet ću se vratit na to, kad su dolazili ode proslavit 29 godina HDZ-a. Imate gori di se iskriće otpad, Kozjačić, slavite gori. Kako ih nije sramota slavit propast ovoga svega što su sami uništili? Ja to ne mogu gledat. Svaki put kad in dođe neki ministar, ja san tu. Ljude je straj. Svak je vezan. Posa, ovo-ono. Evo, ja nisan. Ne radin nigdi. Ne mogu mi ništa. Sad san najviše iša jer je bila i predsjednica.

Kakvi su komentari sugrađana na vaše akcije?

– Prvi put kad je bilo po portalin, bilo je i komentara svakakvih ružnih protiv mene. Susjeda moja, ona je zakleta HDZ-ovka i čovik jon je pri Gradu, razumin je, ali muči, đava te odnija, kad ne znaš šta ćeš reć, nemoj govorit. I ja san od tih svih portala izabra 10 najpogrdniji komentara i objavio na svome profilu “biramo najfuj komentar”. Ljudi su glasali 20 dana, misec, njen je pobijedio. Napisala je da će ona glasat za HDZ bez obzira koga kandidiraju. Ja san sakrijo njezino ime da se ne vidi. Objavin koji je najfuj komentar i pohvalin ja moju susidu. Tamo je razapeli. Unda je prominila profil, aj, šta će. I sad, ovaj put, nije bilo uopće ružni komentara.

Kakav vam se Škoro činio?

– Nijedan Imoćanin koji nešto prije nije napravio za grad neće imat moj glas. Koji god je završio u Saboru, neka samo upru prston šta su napravili ima 30 godina. Neka kažu koliko su radni mista otvoriti, a koliko zatvorili.

Prošli smo trgom pa smo vidjeli da su adventske kućice posložene, lijepo je okićeno, ne izgleda zamrlo.

– A i taj Advent. Predložija san in kad završi, da priko lita, kad je sezona, drže te kućice na Modrom jezeru. Pa da OPG-ovi tamo prodaju svoje proizvode, med, rakiju, šta ti ga ja znan. Ali ne, oni su to prodali za 300 kuna po komadu. Nije to kvaliteta neka, isplatilo se to Gradu i ovako, ali nije mi jasno šta ih nisu stavili tamo da se popuni ponuda. Ako je osan kućica, recimo da rade u dvi smjene ljudi, to ti je 16 radnih mista.

‘Ratne’ posljedice

Imam osjećaj da dosta stanovništva ovdje još osjeća “ratne” posljedice. Dio je onih koji nikad neće glasat za neku novu opciju samo zato što je “HDZ stvorio Hrvatsku”.

– Oni sami ne znaju ko su ni šta su. Ne znaju di pripadaju. Njima paše ovo nikakvo stanje. Ima zatucana svita, ko i svugdi. Evo, svi pušu da nan Hercegovci dolaze i glasaju tu. Ja se ne bi baš s tin složio. Ja bi reka da su oni glupi ko i mi. Jel njima iko objasnio ako pobijedi ko drugi, da će oni i dalje ostat tamo? Znači, nema smisla. Jer mi bi i bez njih ode popušili izbore. Iman ja tamo puno prijatelja, uvik se šprdamo ko je gluplji.

HDZ ovdje uporno dobiva, pogotovo lokalne izbore. Kako?

– Otišlo je puno ljudi koji su bili normalni i pametni. Ma. Mi smo svi mala kap u moru. Ali možemo bit ona kap koja pokreće val.

U nedilju su me sklonili daleko od predsjednice

Kad je u nedjelju popodne predsjednica najavila dolazak u Imotski, Toni Rebić je planirao ponoviti ono po čemu je poznat, ali policija je očito dio predsjedničke kampanje:

– Ništa nisam napravio. Policija me sklonila 10 minuta prije njena dolaska, s tim da sam bio okružen njima dobrih 40 minuta. Nosio sam sa sobom preklopljen transparent na kojem nije pisalo ništa tako da je i osiguranje ostalo paf. Dok je ona dolazila, oni su mene pritresali iza adventske kućice. Nakon pretresa su me samo upitali hoću li napustit grad dok ona ode ili će me pritvorit na tri sata.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

Print Friendly, PDF & Email

Prikaži komentare

Još nema komentara

Komentiraj

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com