5
948

Maja Punoš Rebić autorica je “Priče o Mudroj sovi” – sada ide dalje i najavljuje slikovnicu o vršnjačkom nasilju

Maja Punoš Rebić je školska knjžničarka i nastavnica politike i gospodarstva u Gimnaziji dr. Mate Ujevića u Imotskom. Autorica je i voditeljica Festivala priče i pripovijedanja ,,Vilinska Imota”. Također je i predsjednica Kulturne udruge ,,Pismo moja” i ženske klape ,,Neviste” Imotski. Autorica je slikovnice “Priča o Mudroj sovi”, izdane 2018. godine. S njom smo razgovarali o ovoj slikovnici, problematičnoj strani novih tehnologija, ali i o ostalim projektima u kojima sudjeluje.

Što je to Priča o Mudroj sovi?

,,Priča o Mudroj sovi” terapijska je priča za djecu koja problematizira epidemiju ovisnosti djece i mladih ( ali i odraslih) o komunikacijsko-informacijskim tehnologijama. To je priča kroz koju djeca i roditelji postaju svjesni tog velikog problema današnjice, shvaćaju kako do toga dolazi, no pronalaze i način kako se uspješno osloboditi ovisnosti o ekranima, vratiti se knjizi, čitanju, učenju i ,,živoj” komunikaciji. IK tehnologija postala je, kako sveprisutan i nezamjenjiv poslovni suradnik, tako i sve dominantniji ,,sustanar” u domu suvremene obitelji. Taj digitalni član obitelji okupira, u sve većoj mjeri, našu pažnju i vrijeme te oblikuje kvalitetu i kvantitetu naše međusobne komunikacije. Takav obrazac ponašanja najviše šteti našoj djeci koja sve više pate od niza poremećaja uzrokovanih prekomjernom uporabom ekrana odnosno posljedica su opasnog manjka ,,žive” komunikacije, igre i boravka u prirodi.

Kojem je uzrastu namijenjena?

Priča je prilagođena predškolskom uzrastu i ranom školskom uzrastu, dakle onima koji najlakše razvijaju ekranizam što im kasnije otežava prilagodbu i uspješno savladavanje odgojno-obrazovnih zadataka u školi. Ekranizam ,,zarađen” u toj dobi nosi se tijekom cijelog školovanja i života stoga su njegove posljedice uočljive i kod učenika srednje škole i studenata. Poteškoće pri savladavanju obrazovnih sadržaja, nedostatak koncentracije, nazainteresiranost za nastavne sadržaje, neispavanost, umor, nedostatak kreativnosti i empatije, problemi komunikacije i jasnog izražavanja svojih misli i osjećaja, nemir, nedostatak kritičkog pristupa informacijama i apatija – nezainteresiranost za društvene promjene, probleme i svijet oko sebe, sve su uočljiviji. Nezadovoljavajući rezultati provjere znanja i osnovnih kompetencija kroz PISA istraživanja te sve lošiji rezultati državne mature sve više upozoravaju na te negativne posljedice čemu se moramo ozbiljnije posvetiti. Smatram da je najvažnija prevencija kod najmlađih i edukacija nas roditelja o ovom problemu jer ipak smo mi najodgovorniji za svoju djecu.

Gdje ste sve do sada predstavili ovu slikovnicu i kakve su reakcije djece?

Još prije tri godine ,,Priču o Mudroj sovi” čula su djeca imotskih vrtića. Sve je krenulo spontano kad je moja kći poželjela da ,,naše kućne priče” ispričam i njezinim prijateljima u vrtiću, a njezina me odgajateljica pozvala da, kroz njihov odgajateljski program suradnje s roditeljima, gostujem u njihovoj skupini. Djeca su za ,,Priču o Mudroj sovi” bila jako zainteresirana, izvrsno su reagirala te usvojila i primjenjivala pouku i vrijednosti koje im je ona donijela. Nakon mnogih vrtića u Imotskoj krajini, priču su čuli i mnogi osnovci (niži razredi) u Imotskom i Prološcu, a kasnije je Priča o Mudroj sovi ,, poletjela” mnogo dalje. Ugostile su je mnoge gradske knjižnice, vrtići i škole u Splitu, Solinu, Makarskoj, Dubrovniku, Šibeniku, Zadru, Metkoviću, Stonu, Vrgorcu, Opuzenu, Čiovu, Skradinu… Uvijek stižu novi pozivi na suradnju na koje se rado odazovem, ako mi mogućnosti i životne prilike to dozvoljavaju. Nakon pripovijedanja ,,Priče o Mudroj sovi” održim i edukativno predavanje za odrasle na temu borbe protiv ekranizma.
Razlog velike popularnosti ,,Priče o Mudroj sovi” svakako je aktualna tematika kojom se priča bavi kao i konkretni savjeti djeci i roditeljima kako se boriti protiv ekranizma. Na tim druženjima roditelji otvoreno govore o vlastitim iskustvima, a svi zajedno puno naučimo i saznamo uvijek nove i domišljate primjere dobre prakse.

Slikovnica je grafički prilagođena djeci s poteškoćama u čitanju u čemu mi je pomogla moja dugogodišnja prijateljica i suradnica Ivana Kujundžić, vrhunska logopedinja i stručnjakinja u radu i rehabilitaciji s djecom koja se bore s govorno-jezičnim poremećajima. Ivana i njezine kolege i kolegice logopedi svakodnevno se susreću i bore s takvim poteškoćama koje su, velikim dijelom, uzrokovane ekranizmom i zasigurno oni danas imaju sve više posla.

Osim Ivane Kujundžić, recenzentica slikovnice je i naša poznata psihologinja dr.sc. Gordana Buljan- Flander koja se neumorno i hrabro bori protiv ekranizma kod djece i mladih te nasilja na internetu. Uz logopede i psihologe, moje kolegice i kolege knjižničari također su oni koji su na ,, prvoj crti” borbe protiv ekranizma jer manjak čitalačih vještina i navika čitanja te opadanje želje za knjigom uopće, jedna je od zabrinjavajućih posljedica ekranizma.

Sve navedeno rezultiralo je interesom i potrebom Matice hrvatske da ovu ideju, projekt i nastojanja predstavi akademskoj zajednici o čemu možete čitati u novom broju časopisa ,,Hrvatska obzorja,, izdanom u prosincu 2019.godine.

Zbog čega je važno djeci od najranije dobi ukazati na onu problematičnu stranu novih tehnologija?

Mala djeca su najranjivija i najpodložnija utjecajima. Kako onim pozitivnim tako i onim negativnim. Njihova ponašanja, navike i komunikacijsko-socijalne vještine, koje će ih pratiti cijeli život, stječu se u najranijoj dobi.
Mozak djeteta brzo i trajno upija sadržaje koji do njega dopiru, a digitalna tehnologija sadržaje donosi na osjetilno najstimulativniji način. Djeca su opijena bojama, zvukovima, oblicima i dinamičnošću sadržaja kojem su izložena. Problem nastaje onda kad vrijeme njihove izloženosti ekranima premaši dozvoljenu mjeru, a sadržaj nije primjeren njihovom uzrastu. Tada uporaba digitalne tehnologije prestaje biti korisna i dobra te prelazi u štetnu i kontaminirajuću. U prilog tome svjedoče i brojna neuroznanstvena i psihologijska istraživanja, uključujući i MRI dijagnostiku, čiji nalazi upozoravaju na rapidne i štetne promjene mozga i osobnosti uzrokovane ekranizmom.

Neuropedijatri savjetuju kako djeca do 3. godine života ne bi uopće smjela biti pred ekranima, a nakon 3.godine najviše 30-60 minuta tijekom cijelog dana. Najveća opasnost dolazi od igranja raznih videoigara koje su i osmišljene kako bi ,,navukle” svoje korisnike. Velika količina hormona adrenalina i endorfina (hormona sreće) koji se luče tijekom igranja videoigara ili dugotrajnim surfanjem po internetu, neprirodna je i štetna te izaziva ovisnost. Zbog toga se djeci bilo koja druga aktivnost izvan virtualnog svijeta, poput čitanja knjiga, slušanja priča, crtanja, učenja, igranja u prirodi itd., čine užasno dosadnima i nepoticajnima te izazivaju nemir i nekoncentriranost. Opravdanje za svoje ponašanje djeca pronalaze i u navikama svojih roditelja odnosno u roditeljskom odobravanju njihovog ponašanja. Djeca uvijek rade ono što vide.

Obavezno pročitajte knjige ,,Digitalna demencija” autora Manfreda Spitzera i ,,Čitatelju, vrati se kući” autorice Maryanne Wolf i saznat ćete šokantne stvari o navedenim pojavama i problemima današnjice koji se ne smiju više zanemarivati.

Kako roditelji gledaju na ovaj problem? Jesu li oni dovoljno upoznati s time ili i njima preporučate da pročitaju Priču o Mudroj sovi?

Čini mi se kako se mnogi roditelji osjećaju bespomoćnima i smatraju kako ne mogu svoju djecu zaštititi od galopirajućeg ekranizma.

,,Priča o Mudroj sovi” korisno je pomagalo roditeljima ( i svima koji rade s djecom) u nastojanju da im, na njima primjeren i poticajan način, ukažu na opasnost ekranizma. Svi znamo da kroz lijepo osmišljenu priču dijete lako upija ono što mu želimo prenijeti. Kada spominjemo terapijski predznak ove priče onda se prvenstveno misli kako priča pred sobom ima konkretan problem kojeg želi riješiti, nastoji preoblikovati negativan obrazac ponašanja i pomoći djetetu ( i roditeljima) da samo spozna problem i odluči se na promjenu svog ponašanja. Kad do željene promjene dođe, po uzoru na junake priče, dijete je sretno i ponosno na sebe. Terapijske priče služe se biranim pedagoško-psihološkim metodama i pristupima, a forma u kojoj su pisane ovisi o uzrastu i vrsti problema.

Na početku ovog projekta imala sam simpatičan i poticajan razgovor s nekoliko zabrinutih i pomalo ljutitih roditelja koji su me pitali o čemu ja to pričam njihovoj djeci jer su im se u kući pojavili određeni problemi. Naime, nakon što su njihova djeca čula ovu priču, prepoznala su znakove Knjigomrzove čarolije na svojim roditeljima te im odlučila pomoći i osloboditi ih te začaranosti, prema uputama Mudre sove. Djeca bi počela glasno negodovati i upozoravati svoje roditelje svaki put kad bi oni koristili mobitel ili tablet odnosno pribjegavali su i strožijim mjerama- skrivali su roditeljima punjače ili sam mobitel, a kao terapiju donosila im knjigu u ruke. Uznemireni roditelji zbog toga su se počeli skrivati od djece dok provjeravaju svoje društvene mreže i slično. To ,,svjedočanstvo” bilo mi je najbolji poticaj za dalje. Dakle, vidimo da su svi podjednako ovisni o ekranima, i djeca i roditelji, no važno je da toga postanemo svjesni i nazovemo to pravim imenom. Osim ,,Priče o Mudroj sovi”, napisala sam još nekoliko priča za djecu koje im pomažu u lakšem suočavanju i savladavanju učestalih problema njihove dobi, a na njima prihvatljiv i primjeren način, poput npr.vršnjačkog nasilja ( korištenja ružnih riječi, vrijeđanja, ruganja…).

Mnogi današnji roditelji i sami pate od ekranizma, a od njih se očekuje da spriječe pojavu istog kod svoje djece. Način suvremenog života i poslovne potrebe upućuju ih na dugotrajno korištenje informacijsko-komunikacijske tehnologije što im oduzima jako puno fizičke i mentalne snage. Uvjeti života su promijenjeni i ne možemo očekivati da će današnji roditelji imati jednaku količinu vremena, snage i inspiracije za druženje sa svojom djecom kao generacije roditelja prije njih. U takvim uvjetima, ekrani mnogima dođu kao ,,spas” i često su brza ali ipak neadekvatna zamjena za komunikaciju i igru koje od roditelja očekuju i trebaju njihova djeca. Nema tog digitalnog sadržaja koji može zamijeniti blagodat pričanja priče prije spavanja. Upravo zato, terapijske su priče izvrsne i za roditelje i za djecu. Ne oduzimaju puno vremena, a kvaliteta sadržaja koju nudite svom djetetu u tim dragocjenim trenucima je neprocjenjiva. Kako za djecu tako i za roditelje. Jako puno je kreativnih i zabavnih načina za osmišljavanje i pričanje vlastitih priča. Jedan od zanimljivih načina je i društvena igra ,,Story Teller cube”.

S obzirom da su edukacija i rad bez novih tehnologija i ekrana danas nezamislivi, na koji način onda djeca i roditelji trebaju “pomiriti” Mudru sovu i Knjigomrza?

Živimo u digitalnom vremenu. Digitalizacija ima nebrojene prednosti i olakšava naš život na bezbroj načina. Naši mladi i djeca nazivaju se i ,,z”generacija, novomilenijci. Svi su oni tzv.,,digitalni urođenici” koji iz dana u dan raspolažu sve suvremenijim i naprednijim tehnologijama. Ovo je vrijeme kojem oni pripadaju, u kojem se oni savršeno snalaze i oni ne poznaju drugačiji način života. Digitalizacija ulazi i u odgojno-obrazovni sustav, a svjedočimo i uvođenju tableta u naše škole. Situacija djeluje pomalo shizofreno jer, s jedne stran imamo potenciranje brze digitalizacije obrazovanja, a s druge strane sve glasnije kritiziranje istog i borbu protiv ekranizma. Finska, čiji obrazovni sustav često glorificiramo, te iste tablete nedavno je izbacila iz škola ubrzo nakon njihovog uvođenja. Razlog prestanka korištenja tableta bili su poražavajući rezultati istraživanja obrazovnih postignuća njihovih učenika koje je finska vlada provodila paralelno s njihovim uvođenjem u škole. Nadam se kako ćemo i u tome pratiti finsku praksu i biti oprezniji. Oni su Knjigomrza sveli na pravu mjeru i zaštitili se na vrijeme. Naravno da je danas nemoguće izbjeći ekrane ali jako je važno da vrijeme pred ekranom ne premašuje vrijeme odmora, igre i boravka u prirodi te ,,žive” komunikacije i druženja. ,,Screentime” i ,,greentime” moraju biti u zdravom omjeru, u korist ,,greentime-a”, naravno. Pogrešno je misliti da se danas čita manje nego prije, ali način čitanja i mediji preko kojeg mnogi čitaju su digitalni, a oni dokazano štete našem mozgu i transformiraju ga. Potrebno je nadmudriti Knjigomrza, a naš mozak malo odmoriti od ekrana i bujice nepotrebnih informacija i senzornih podražaja. Najbrži, najjednostavniji, najjeftiniji i najučinkovitiji način za to je biblioterapija – pričanje priča i čitanje knjiga. U tom pravcu ide i Imotski.

Maja Punoš Rebić, autorica slikovnice “Priča o Mudroj sovi”. Foto: Mijo Zidar

Što je Festival priče i pripovjedanja ,,Vilinska Imota”?

Festival ,,Vilinska Imota” je događaj koji okuplja ljubitelje priča, pripovijedanja, čitanja, usmene predaje i kulturne baštine općenito. Okuplja sve one koji su željni žive riječi koja na najljepši način prenosi drevne mudrosti i vrijednosti koje su utkane u baštinske priče. Ideja o Festivalu samo je nastavak već prisutne potrebe i nastojanja mnogih naših vrijednih sugrađanki i sugrađana za očuvanjem i promocijom bogatog nasljeđa usmene predaje imotskog kraja. Ona obiluje raznim ,,vilinskim pričama”, a imotska priča o Hasanaginici kao i priča o Gavanu ( Legenda o nastanku Crvenog jezera) odavno su preskočile granice matičnog kraja i oduševile čitatelje diljem svijeta. Imotski je pravo rasadište narodnih priča i savršeno okupljalište ljubitelja čitanja i pričanja priča. Ovo proljeće, krajem svibnja, organiziramo nastavak ovog Festivala započetog prošle godine. Prošlogodišnji organizator bila je Gradska knjižnica ,,Don Mihovil Pavlinović”, čija mu je ravnateljica dr. sc. Marija Jović prva izašla ususret i prepoznala važnost ove ideje, kako za naš grad, tako i za promociju i razvoj kulture čitalaštva i pripovijedanja kod naših najmlađih. U goste su nam došli profesionalni pripovjedači i akademski stručnjaci koji se bave narodnim pričama, a ono što je najvažnije, svoj pripovjedački talent pokazali su nam mladi pripovjedači imotskih osnovnih i srednjih škola. Vrijednost Festivala prepoznalo je i Ministarstvo kulture te bilo pokroviteljem događaja.

Od ove godine Festival organizira TZ Imota, a njezin ravnatelj Luka Kolovrat uvrstio ga je u njihov bogat i zanimljiv progam događanja. Zahvaljujem svima koji su posjetili, sudjelovali i stvarali 1.Festival ,,Vilinska Imota” te prepoznali njegov odgojno-obrazovni, kulturni i turistički potencijal. Zahvaljujem i radujem se suradnji sa svima koji su se već uključili i predano rade na realizaciji ovogodišnjeg. Ovaj Festival savršena je grupna biblioterapija i prevencija protiv ekranizma. Inače, tijekom Festivala strogo je zabranjeno korištenje mobitela i ostalih ekrana.

Postoji li poveznica baštinskih priča i klapske pjesme?

Naravno. Tradicionalni klapski napjevi zapravo su pjevane narodne priče. Kroz jedno i drugo učimo kako su živjele, tumačile svijet oko sebe i čemu su se nadale generacije prije nas. Pričajući narodne priče i pjevajući stare napjeve naši preci nastavljaju živjeti kroz nas i obogaćuju naše vrijeme. Vrijeme i način života su se promijenili, ali urođena ljudska potreba za ,,živom riječi” i zajedništvom postoje oduvijek i nikad neće prestati. Ipak, ,, U početku bijaše Riječ…” . Zato su i danas među mladima jako popularni ,,internetski pripovjedači”- tzv.,,youtuberi” i razni ,,life coachevi” koji im s ekrana pričaju razne ,,priče”, često banalnog i nekvalitetnog sadržaja. Dakle, ako još uvijek postoji očita i iskonska potreba za riječju i pripovijedanjem onda je treba mudro iskoristiti i ponuditi kvalitetan sadržaj. Pričanje i slušanje priča, kao i pjevanje, terapijski djeluju na čovjeka današnjeg vremena preopterećenog informacijama i nametnutim potrebama i navikama, rastrganog između potrebe za sveprisutnošću u virtualnom svijetu i vječnim traganjem za tišinom i odmorom duše i tijela. Od silne buke koju stvaraju razni zvuci obavijesti s informacijsko-komunikacijskih uređaja i užurbanog života, današnji čovjek ne može čuti samog sebe. Legenda dalmatinske klapske pjesme, Ljubo Stipišić Delmata, lijepo je to sve sažeo i zavapio: ,, Čovječe, vrati se sebi, dok još imaš kome”.
Čitanjem, pričanjem, pjevanjem i slušanjem priča dajemo sebi priliku za pravim odmorom, osluškivanjem svojih istinskih potreba i pronalaskom skrivenih talenata i vještina. Neka nam i Festival priče i pripovijedanja ,,Vilinska Imota” bude dobra prilika za to.

Što planirate u budućnosti?

Nastaviti pisati i pričati priče, prije svega, mojoj djeci. Ako se njima svide i oni ih odobre, pričat ću ih i ostaloj djeci. Izazivat ćemo i sabotirati Knjigomrza na razne načine. Također, dat ću sve od sebe kako bih smanjila strah od knjige i čitanja kod mojih srednjoškolaca, a kod onih koji vole čitati tu ljubav ću pokušati uvećati. U pripremi je moja nova slikovnica za djecu koja problematizira vršnjačko nasilje. Nadam se kako će i ova priča pomoći onima koji se suočavaju s tim problemom i kako ćemo ponovno jedni od drugih puno naučiti. Također, pozvana sam na suradnju s jednim Centrom za mlade u kojem bih uskoro trebala voditi radionice za mlade pripovjedače. Drago mi je što ima sve više mladih koji se žele zabaviti i obogatiti svoje vrijeme ovakvim sadržajima. U međuvremenu, pjevat ću u svojoj klapi ,,Neviste”, a s mojim dragim ,,klapašicama” i dalje organizirati klapska okupljanja u gradu Imotskom, uživati u pjevanju i druženju te čuvanju naše kulturne baštine. Tko pjeva (i priča priče), zlo ne misli!

IZVOR: Imotski online

Print Friendly, PDF & Email

Prikaži komentare

Još nema komentara

Komentiraj

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com