Ministar zdravstva Milan Kujundžić vlasnik je kuće u rodnoj Ivanbegovini koja prema podacima njegove imovinske kartice ima ravno 100 kvadrata i nikakvu okućnicu.
U zemljišnim knjigama, pak, piše da je kuća velika 184 kvadrata. Parcela na kojoj se nalazi, također ministrova, broji 1016 kvadrata. Drugim riječima, Milan Kujundžić, uz sve ostale nekretninske afere u imovinskoj kartici zaboravio je spomenuti nemalo vlaško zemljište, dok je za kuću naveo skoro upola manju kvadraturu. Napisao je, također, da je njena vrijednost tek mizernih 533 eura po kvadratu. Manje od uobičajene građevinske cijene rohbaua.
Prema onome što smo jučer vidjeli, prije ćemo stati na stranu zemljišnih knjiga.
Riječ je o dvoetažnoj luksuznoj vili. Obloženoj finim kamenom i s prostranim dvorišnim bazenom. Njegovanim travnjakom, kovanom ogradom, modernim prozorima. Do nje se gradi još jedna fina nekretnina. Mještani koji na njoj rade, ministrovi rođaci, odmah su se lijepo predstavili.
MILANOVA CESTA
Ali, prije nego vas s njima upoznamo, slijedi mala digresija.
U novinarskim tekstovima običaj je koristiti zamjenicu mi, kad se misli na ekipu koja je bila na terenu ili na nas kao na medij ili novine. Posjet jednoj od ministrovih nekretnina u okolici Imotskog činio se kao svakodnevni radni zadatak i nije bilo ni primisli da bi išta moglo poći po zlu; da ćemo zbog ičega pri pisanju ovog članka morati prijeći na prvom lice jednine. Za sve ima prvi put. Osim za ispisivanje Kujundžićevih imovinskih kartica.
Bilo je, dakle, nešto prije 11 sati kad sam parkirala automobil pred kućom za koju Katastar nedvojbeno tvrdi da je 1/1 u vlasništvu Milana Kujundžića s prebivalištem u Zagrebu, na adresi toj i toj jer ne bi bilo etično da je ovdje navedemo. Divan zimski dan, pusta cesta obrasla škrtim kamenjarom i zvuci varenja, udaranja alata i dovikivanja onih radnika. Sa suvozačkog sjedala dohvatila sam fotoaparat i stala na cestu da promotrim odakle je najbolje snimiti kuću, a da ne upadam u privatni posjed. Zabrinuto sam podigla pogled jer sam iz pravca one kuće koja se gradi, začula strašnu viku. Neki je čovjek trčao prema meni. Crn, srednje građe.
– Dobar dan – rekla sam, posebno ozarena jer sam ga prepoznala. Da, to je ministrov blizak rođak, Kujundžić se preziva, ima i spomenicu Franje Tuđmana i dvadeset je godina već u HDZ-u,a sve to znam jer sam nedavno baš tu, u Ivanbegovini, s njim razgovarala kad sam radila reportažu o rezultatima lokalnih izbora. I on je mene prepoznao! Ali nije mu bilo drago da me vidi.
– Ne’š ode snimat! Ko ti je da dozvolu, odakle ti nalog, ova je cesta od ministra, makni auto odavde! Miči se! Miči se! – urlao je, nasrtao i unosio mi se u lice.
– Kakvoga ministra, ova je cesta javno dobro, uknjižen je na nju Grad Imotski! – odgovorila sam samouvjereno jer sam baš jutros prije polaska provjeravala i katastar i zemljišnik da vidim na koga glase parcele oko ministrove kuće. Nije mi vjerovao. Otvorila sam aplikaciju na mobitelu, našla parcelu ceste i pokazala mu podatke da vidi da sam u pravu. Rekao je da je to laž i da je sve Milanovo, a da je Milan gazda kuće i da Milan ne želi oko nje novinare. Rekao je to mašući rukama.
Otvorila sam vrata automobila. Tad su došli i ostali radnici, njih četiri, pet. Svi uz viku i galamu. Svi uz dernjavu da se maknem jer da je cesta od njihova Milana. Okružili su me. Razmišljala sam da trčim, nisam imala kamo. Svaku rupu oko mene su zagradili. Sjela sam onda u auto i zalupila vrata. U panici nisam mogla naći gdje se zaključavaju sve brave iznutra, iskreno, to mi dugme nikad nije trebalo.
Ministrovi rođaci koji su se sami tako predstavljali, opkolili su moje auto sa svih strana.
ODVRATNO KREVELJENJE
Jedan je sjeo na gepek, onaj prvi, kojeg se sjećam iz reportaže, i pamtim da se prezivao Kujundžić, stao je ispred haube. Treći je navukao kapuljaču i snimao me mobitelom, on je držao suvozačka vrata da ne mogu ni ondje izaći. Četvrti je stao do mojih vrata i skidao protezu da mi je pokaže kroz staklo. Vikali su, derali se, urlali, ljuljali automobil naslanjajući se na njega. Htjela sam pobjeći, otići. Vikala sam im da se maknu, spustila sam prozor i derala se da me puste na miru da odem. Nisu htjeli. Upalila sam auto i pritisla gas. Stali su pred haubu, svim osim onog koji je čuvao gepek da ne bi slučajno pomislila otići u rikverc.
Naslonili su ruke ne dajući mi da krenem, priječeći mi put svojim tijelima. Stisnem li gas, ja sam najebala. Nikoga neće brige zašto sam tu bila i tko su oni, i što su oni radili, ostat će samo činjenica da sam pregazila troje ljudi. Tresla sam se, paničarila. U sebi vrištala. Na mobitelu natipkala broj svojih urednika. Oni su pozvali policiju.
I ovi otmičari nekoga su zvali. Među sobom su pričali da zovu Ministra. Tako su rekli. Gazdu, tako ga od milja zovu. Da me prestraše, otvarali su mi vrata. Rasklimali su mi kvaku na suvozačkim vratima, a na mojima je ogrebali. Nisam se mogla pomaknuti. Ni naprijed ni nazad. Derali su se.
– Šta oćete od mene!? Pustite me na miru, maknite se! – vikala sam.
– Vidit ćemo šta Gazda kaže – kazao je onaj Kujundžić uz odvratno cerekanje.
– Oćeš s nama na piće, dođi se s nama u kuću družit se malo, ajde, popit ćemo rakijicu, ti i nas četiri, he he he – kazao je onaj s protezom dok sam suzdržavala nagon za povraćanje. Kasnije je otvorio vrata. S moje strane.
– Evo dobila si dopuštenje za snimat – rekao je. Spasio me sam ministar. Koliko sam shvatila iz njihova međusobna razgovora, rekao je da me puste. Što bi bilo da je rekao da me zadrže?
DOBRI GAZDA
Oko pola sata. Toliko je teror trajao. I kad su se ostali makli od auta, onaj Kujundžić se vratio i stajao do mog prozora kako ne bi mogla izaći, lupao je po staklu, kreveljio se i nešto vikao. Konačno je došla policija.
Najprije su sa mnom razgovarali. Pokazala sam im snimke. Dio strahote sam uspjela zabilježiti, neka su videa potpuno crne slike jer sam valjda u panici zaboravila okrenuti objektiv prema zlostavljačima. Policija je sve to pregledala. Onda su došli do njih.
– Ma laže nismo mi ništa, ona je tu došla a mi smo je samo pitali “oprostite, gospođice, možemo li vam mi kako pomoći!” – uvjeravali su policiju. Ma kakvo auto, ma kakvo naguravanje, oduzimanje slobode. Sve su negirali. Unatoč snimci. Unatoč tome što su vidjeli i znali da ih snimam. Unatoč tome što su znali da ću snimku nedvojbeno dati policiji. Zašto? Očito imaju dobrog Gazdu. Očito se nemaju razloga bojati. Ikoga.
Bilanca dana glasi: 84 neprijavljena kvadrata kuće, tisuću i nešto neprijavljenih kvadrata zemljišta, oguljen lak na braniku, razbijena dekorativna letva na mom prekrasnom autiću, prijava zbog protupravnog oduzimanja slobode i oštećenja tuđe stvari te akutna reakcija na stres.
IZVOR: Slobodna Dalmacija
