5
2864

MILJENKO MRKONJIĆ (26) IZ NJEMAČKE: Moje putovanje života – put od Frankfurta do Imotskog biciklom

Frankfurt – Imotski je zasigur­no jedna od poznatijih ruta hrvatskog iseljeništva. Naši ljudi putujući u tom pravcu, s nestr­pljenjem očekuju kada će pri prelasku hrvatske granice, čuti ono svima poznato i neizmjerno drago: „Dobro jutro!“.

One koji putuju autobusom u ljetno doba, uz gužvu već od Nürnberga, teško da bi bilo što nakon sati i sati putovanja nagnalo na razgovor. Ako samo to uzmemo u obzir, gotovo nemoguće zvuči kako se 26-go­dišnji Miljenko Mrkonjić planira u listopadu odvažiti i prijeći taj put biciklom. No, s obzirom da smo saznali razlog putu, koji sasvim sigurno nije avantura već hvale vrijedna poruka svim ljudi­ma, a najviše djeci i mladima, svi će sasvim sigurno s divljenjem podržati ovog hrabrog mladog čovjeka.

Miljenko je rođen u Frankfurtu, trenutno živi u Mannheimu i planira svoje putovanje života.

FM: Kako se osjećate?

– Stvarno super kao i uvijek, ali moram priznati, već me pomalo hvata trema zbog putovanja. To spada u kategoriju – tako dale­ko, a tako blizu.

Poruka teško bolesnoj djeci

FM: Recite nam kako ste došli na ideju da biciklom iz Fran­kfurta putujete u Imotski i, putujete li sami?

– Ne, ne putujem sam. Ne daj Bože… Sa mnom će putovati moj dobar prijatelj kojeg ću ime­novati tek kad mi sto posto po­tvrdi da kreće sa mnom, a što će se znati krajem lipnja – sredinom srpnja. Godišnji odmor je već upisan, čeka se samo odobrenje. No, vrlo sam optimističan i već treniramo zajedno. Što se pu­tovanja tiče, uvijek mi svakakve ideje dolaze na pamet, a ovo je u biti jedna stvar koju već dugo, zaista dugo planiram, ali sam sad definitivno odlučio i priku­pio hrabrost da stvarno krenem. Prije gotovo 10 godina imao sam rak limfnih žlijezda i prošao u toj borbi što gotovo svi koji boluju od te vrste bolesti – kemotera­piju, zračenja, itd. Da ne duljim, hvala Bogu, sve je prošlo odlično i zasad od toga ne primjećujem nikakve posljedice. Ali, što je najvažnije u svemu tome, moja odluka o putu i desetogodišnji­ca borbe za život, potaknuli su me na tu ideju. Dakle, plan je motivirati i ohrabriti djecu koja su sada u sličnoj situaciji u kojoj sam ja bio. Želim pokazati da se vrijedi boriti i vjerovati, te da život sprema još mnoštvo lijepih i života vrijednih doživljaja i uspomena za njih. Zato je to vrlo osobna stvar za mene pa stoga – nema natrag.

FM: Rekli ste kako je Vaše puto­vanje, među ostalim i humani­tarnog karaktera i da želite pri­kupiti novac za oboljelu djecu?

– Da, naravno, pored motiva­cije i dobre volje, uvijek ima i ona druga strana. Ovaj put je to infrastruktura i samim time kvaliteta terapije. Realno, teško je u životu gledati puno toga, ali svatko za sebe može odlučiti promijeniti neku sitnicu i tako iz dana u dan idemo ka boljem svi­jetu, naravno ako Bog da. A Bog voli hrabre, u to sam siguran.

FM: Kako ćete prikupljati novac?

– Bit će to online kampanja, što je za mene osobno jedina opcija, s obzirom kako želim da čitava stvar bude maksimalno tran­sparentna. Ne želim nikoga op­tuživati, ali ima svega u svijetu. Za mene je to vrlo osobna stvar i ne želim da postoji niti malo sumnje u to da sav prikupljen novac ide udrugama, odnosno bolnicama. Online se vidi koliko je uplaćeno, a poslije svi vide koliko je isplaćeno. I tu je kraj priče.

FM: Niti osobne troškove nećete pokriti s novcem od kampanje?

– Ne, naravno! O tome nema niti govora. Putni troškovi, oprema i sve ostalo ide o mom, odnosno o našem trošku. Naravno, ako se nađe netko tko može pripomoći glede opreme, smještaja i slično, ne bih se bunio, dapače, bio bih jako zahvalan. Ali, kao što sam rekao, troškovi su naši, naš znoj i organizacija su također naš doprinos toj akciji.

Novac za bolesnu djecu

FM: To zvuči toliko toplo, ljud­ski… Znate li već kamo i gdje će novac biti doniran?

– Želio bih naglasiti kako ima jako puno dobrih ljudi oko mene. Ideja je moja, ali puno se sati potroši na organizaciju. Cilj je novčano pomoći bolnicama i djeci i želim spomenuti igrače i Upravu SG Croatie Mannheim. Neki igrači su rekli kako će se odreći premija u svrhu mog projekta. To je jako lijepo čuti. Stvarno treba raditi na zajedništvu i poštujem ljudi koji se bave humanitarnim radom te ljude koji dobrovoljno rade za sve naše udruge i klubove u inozemstvu. Zasad znamo da 50% novca ide u Nje­mačku gdje sam se ja liječio, a 50% u Hrvatsku. Donacije treba najaviti i mi pretpostavljamo da će ići u KBC Split na Dječji odjel za onkologiju. Međutim, ako iz bilo kojeg razloga novac ne može ići na taj Odjel, tražili bismo neku udrugu u Hrvatskoj koja se bavi tim problemom. Kroz koji tjedan će se sve znati.

FM: Slijedi li što poslije nimalo lakog puta Frankfurt – Imotski?

Kava na Brani u Zmijavcima, ručak kod Runje, to je to ništa, tko će svake godine voziti.. (smijeh) . Šalu na stranu , najprije ću malo odmoriti u svojim Zmijavcima a onda vjerojatno ipak još jednom nastaviti put. U šali se nekad kaže što južnije to tužnije, ali u toj šali nema niti malo istine , bar što se Hrvatske tiče, to 100 posto mogu reći. Najjužnija općina Hrvatske su Konavle i želio bi eto baš doći do zadnjeg centimetra Hrvatske kad sam ju već cijelu prepedalao. Igrom slučaja sam na ovogodišnjoj Večernjakovoj domovnici u Bad Homburgu upoznao Iva Radonića zamjenika načelnika općine Konavle i Miljenka Mikulića pročelnika iste općine. Dobro se sjećam da su mi obećali ručak ako stvarno krenem na putovanje. Sada im javno poručujem da mi pošalju kartu restorana kojeg oni mogu izabrati da si već izaberem meni da ne moram dugo čekati kad dođem, jer ću zasigurno bit gladan(smijeh).

IZVOR: Fenix magazin

Print Friendly, PDF & Email

Prikaži komentare

Još nema komentara

Komentiraj

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com