11
3686

Priča Milana Katanušića zaslužila je ući u Guinnessovu knjigu rekorda: Devet sam godina po svijetu tražio 186 nasljednika ruševne kuće u srcu Imotskog

Građevinska dozvola osnovni je dokument za početak gradnje ili pak rekonstrukcije nekoga stambenog ili poslovnog objekta. Prije njezina dobivanja treba prikupiti čitav niz popratnih dokumenata, a najvažniji je potvrda prava vlasništva nad česticom zemlje ili nekim starim objektom.

U ovoj priči iz Imotskog donosimo podatke kako je jednom Imoćaninu za dobivanje građevinske dozvole trebalo ni više ni manje nego punih devet godina. Čovjek je pri tome, a da bi prikupio sve potrebne papire, zbog nje obišao čak dva od četiri kontinenta na kojima je tražio dozvole te osobno otputovao u deset zemalja Europe i Južne Amerike. Prešao je tisuće i tisuće kilometara, potrošio oko 90 tisuća eura na putovanja, noćenja i za sve ostalo što mu je bilo potrebno. Komotno je mogao lijepo sagraditi novu kuću u Imotskom. E, ali ljubav prema korijenima, čvrsta odluka da obnovi najstariju stambenu građevinu u rodnom Imotskom, nije imala cijenu.

Evo i priče:

Milan Katanušić (43) izdanak je jedne od najstarijih imotskih loza Katanušića ili Katana, kako su se prvo prezivali još tamo 1717. godine kada su Mlečani ušli u Imotsku krajinu nakon protjerivanja Turaka. Milan je 2011. godine s obitelji otišao u Njemačku i tamo započeo posao, no sebi je čvrsto obećao:

– Otišao sam da bih se vratio i do svoje smrti ostao u Imotskom. U ovih desetak godina rada u Njemačkoj krenulo me, osnovao sam građevinsku firmu. Posla je bilo, ima ga i dandanas i dok gore rade sada moji ljudi, ja sam ovdje zauzet velikim poslom. U samom srcu moga rodnoga grada, na staroj Pjaci, u najstarijoj stambenoj građevini u Imotskom, želim napraviti stanove i apartmane. Zašto baš tu i zašto baš to? Pa stoga što mi je još davno otac kupio mali prostor u prizemlju te stare kuće koja već godinama zjapi prazna. Bila je ruglo, pred urušavanjem.

Kada sam kretao put Njemačke, stavio sam sebi zadatak: Milane, kada prikupiš novac, obnovi tu kuću jer su u toj ulici, samo pedesetak metara dalje, živjeli prvi Katanušići, tvoji preci. Imali su nekoliko tada vrlo lijepih kuća, no s vremenom nije ostala niti jedna. I kada mi je tamo 2009. godine, prije nego sam i odlučio ići u Njemačku, naš poznati kompozitor i autor prve imotske himne “Najlipše je misto moje” dr. Vlado Vicić, zajedno sa svojim bratom koji živi u Sjevernoj Americi, darovnim ugovorom u toj kući dao ni više ni manje nego pola četvornog metra prostora, moja volja još se više učvrstila. Za mene je to bilo čitavo blago. I tko je onda i sanjao da ću, kada krenem u dobivanje jedan kroz jedan vlasništva, proći kroz Scile i Haribde. Ma tko je znao da će moja priča po mnogo čemu biti za Guinnessovu knjigu rekorda – govori nam Milan.

– Dakle, 2011. godine krenuo sam s dobivanjem papira. I to je potrajalo sve do dana današnjeg. Trebalo mi je devet godina da prikupim sve što mi je potrebno i dobijem dopuštenja od svih vlasnika te stare zgrade. A njih je ni više ni manje nego 186. I to gdje sve – u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Europi.Trebalo je od sviju njih ili njihovih sinova i kćeri, unuka ili praunuka koji su slijedom ostavština preuzeli vlasništvo nad dijelom te kuće, dobiti suglasnosti, potvrde. Kupiti njihov dio ili da mi ga daruju. Primjerice, samo u jednom dijelu te kuće od 17 četvornih metara nekog malog ulaza i hodnika bila su uknjižena 33 vlasnika, čija su 104 nasljednika razasuta od Čilea u Južnoj Americi, preko Australije do Europe. Nitko od njih, praktički, gotovo da ne bi mogao stati ni jednom nogom na svoj dio. Ove u Čileu sam osobno potražio, u Americi i Australiji išao sam putem naših veleposlanstava, a po Europi sam za njih i ostale uredno obišao njihove potomke, i to redom – po Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj.

Koje li sam susrete imao, Bože moj… Ljudi su ostajali paf kada bih im rekao zašto dolazim. Neki prapraunuci pojedinih vlasnika nisu nikada ni čuli za Imotski, neki su mi po par metara četvornih vlasništva jednostavno darovali, a neki su me, moram priznati, nanjušivši da bi mogli dobiti lovu, jednostavno ucjenjivali. Tražili za kvadrat i po 20 tisuća kuna. Njih oko pedeset, rekoh, nikada nije ni čulo za Imotski. Jedna talijanska obitelj, koja je nakon dolaska Mlečana u Imotski živjela dugo u mom gradu, vratila se s potomcima u Italiju, pa su se i oni razasuli diljem svijeta. I sa svima se trebalo konzultirati i tražiti njihove dozvole. I tako nakon punih devet godina imam sve papire, imam građevinsku dozvolu i krenuo sam s gradnjom.

– Recimo – nastavlja svoju priču Milan Katanušić – u imotskom katastru na toj kući imate upisanih 47 vlasnika. No, većina njih je umrla i svatko od njih ima svoje nasljednike, a ovi opet nakon svoje smrti svoje. Pa rekoh, nakupilo ih se 186. Napravio sam oko 100 kupoprodajnih ugovora s oko sedamdesetak različitih prezimena, isplatio ljudima i sada sam vlasnik ovoga što vidite. Da samo znadete kako sam pronalazio vlasnike, što preko policije, što preko prezimena, na stotine i stotine telefonskih poziva, pa konzultacije s našim veleposlanstvima, preko prijatelja i poznanika, susjeda i gradskih uprava. U jednoj obitelji bijahu kćeri nasljednice. Jedna se udala u Srbiju, druga u Australiju. Našao sam obje i dobio njihov pristanak. Vjerujte, više sam potrošio živaca nego novaca, a ni njih nije bilo malo. Samo za te ugovore, putovanja, telefonske razgovore, smještaj, hranu… oko 90 tisuća eura. A gdje su troškovi statičara, arhitekta, geometara.

Ispast će troškova oko 2,7 milijuna kuna. Ali neka, nije mi žao. Moram pohvaliti i Konzervatorski odjel Ministarstva kulture čiji je ured odmah preko puta mog objekta. Iako su svaki dan prisutni, praktički cijeli dan su kod mene, uredno rade svoj posao jer to je ipak najstarija stambena građevina u Imotskom. Treba čuvati svaki kamen, svaki detalj. Recimo, čatrnja unutar kuće građena je 1742. godine. Ta godina uklesana je na njoj. Sada zamislite kako se tada gradilo. A građevina iznutra toliko je tvrda da kamen ne možete izbiti. A nigdje cementa… Zidovi debeli osamdesetak centimetara, sami kamen i vapno. Trebat će dosta truda i posla, ali niknut će nova Katanušića kuća u srcu Imotskoga – veli nam Milan.

Konzervatori o povijesti: Bila je uklesana 1755. godina

U Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Imotskom, čiji stručnjaci budno prate radove na Katanušićevu objektu, dobili smo na naše pitanje o povijesti zgrade odgovor od arhitektice Maje Zelić.

– Po našim saznanjima, ta kuća je već 1762. godine bila ucrtana u Mletačkom katastru. Na ulaznim vratima u tu kuću bila je uklesana i godina 1755., no taj kamen je, na žalost, ukraden. Smatramo je jednom od najstarijih građevina u Imotskom. Po našim saznanjima, vlasnik kuće bila je obitelj Tadić iz Staroga Grada na otoku Hvaru. Štoviše, imamo zapise iz Austrijskog katastra iz 1835., gdje je navedeno prezime Tadić. Također sa zapadne strane imamo tragove neke prijašnje građevine, što upućuje da je kuća nadograđivana.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

Print Friendly, PDF & Email

Prikaži komentare

One Response

  1. Miljenko

Komentiraj

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com