Malo je jadan i oronuo, uhvatila ga je rđa na poklopcu i bočnim stranama, kroz pukotine u okviru u njega ulaze i vitrušine, ubili su ga već davno snijeg, led i vrućina, ali bez obzira na sve to, stari žuti poštanski sandučić s biokovskog vrha Sv. Jure još uvijek suvereno drži titulu visinskog prvaka. Prvotimca u odnosu na svu svoju hrvatsku poštansko-sandučićnu konkurenciju, koju gleda s nadmorske visine od 1762 metra nad morem, s trećeg našeg najvišeg planinskog vrha.
Ali kada na to ubrojimo još i vertikalu s visokog televizijskog tornja koja vrh Biokova samo dodatno uzdiže put neba, onda mu premca nema možda ni na svjetskoj razini. A mi mu kapu skidamo i zbog još jedne činjenice, tu je već dugo, prkosi svemu, ne da se. I čeka da se netko sjeti u njega ubaciti kartolinu. Baš kao nekada.
– Novo ga je vrime maklo u stranu, internet, pametni telefoni, whatsappovi, viberi. I od tada se presta punit, ne primjećuje se više. Ali stoji on tu bez obzira na sve, i ako šta upadne svoj će put uz našu pomoć naći do napisane adrese – veli nam Mladen Mlikota, djelatnik Parka prirode Biokovo, s radnom poslovnicom na jednom od najljepših dalmatinskih vidikovaca.
Nekada prije dok internet nije vladao svijetom s vrha Biokova su na sve strane letale razglednice s potpisom “pozdrav, pozdrowienia, hellou, pozdravy, Grüße aus dem, saluti…”, ljudi su ih s guštom slali sa Sv. Jure, oduševljeni pogledom s dalmatinskog krova. A sada su došla druga vremena, na Biokovu su i nadalje gužve, turisti u ljetnim mjesecima stvaraju mravinjak. Ali više ne mašu olovčicama i razglednicama, nego štapima za selfije. Ta slika odlazi u svijet u sekundu.
– Tako to život donese, ali sandučić je isto tu. Mijenjaju se gosti, turisti, zemlje iz kojih nam ljudi dolaze. Sada smo dobili i Skywalk – nebesku šetnicu koja je postala hit. Ali još uvik vlada ogromna gužva za posjetom Sv. Juri. Zadnje subote u sedmom misecu ovdje će ka i obično biti sveta misa. Kolone ljudi će dolaziti sa sjeverne strane, penjat će se cilo Zabiokovlje sjevernim brdskim putima. Staro i mlado. Skupit će se na stotine ljudi. S južne strane Biokovskom cestom, najvišom hrvatskom prometnicom doći će mnoštvo auta. Bit će velike gužve – veli nam Mlikota.
Ali ne da nam vrag mira i bez obzira na fantastični pogled koji se pruža pred nama sve do Korčule i Lastova, mi se opet vraćamo na poštanski sandučić. Pa nam je žao da je tako gurnut u stranu. Pa se čudimo kako Hrvatska pošta nije shvatila koliku atrakciju ima u rukavu. I da ne stavi tu barem mali štand na kojem će ponuditi razglednice, a na njima, evo primjerice, pečat s natpisom Biokovo, Sv. Jure, vrh nad vrhovima. I da urbi et orbi ovom svijetu koji nam tu pristiže ne objavi kako imamo možda i atrakciju na svjetskoj razini. Imamo asa u rukavu, a igrača ni za lijek.
– U sezoni je jako puno stranaca, Poljaka, Čeha, Slovenaca, Nijemaca. Vrijeme boravka na vrhu im je ograničeno na 15 minuta. Oduševljeni su, stali bi oni tu satima, zaljube se odma u pogled. Moj je zadatak paziti na sigurnost, koordinirati parking s obzirom da je broj mjesta ograničen. A tu sam i da im odgovorim na pitanja. Pitaju svašta – veli Mlikota.
E pa stvarno puno toga pitaju. Recimo što je to pred njima, gdje je Makarska, koji su to otoci, kako se zovu, vidi li se Split, Italija. Što je na sjevernoj strani, koje su to planine, kako su ljudi uopće izgradili tu cestu, biokovsku, tešku, usku. Ima na sve to Mlikota odgovor, kojeg i mi nešto pitamo, može li se čovjek naviknuti na ovakav pogled?
– A čujte, 15 godina sam tu, ali uvijek ima nešto novo. Kiša, jugo, bura, ljeto, sve to mijenja stvari oko tebe. Ovdje je uvik za pet do 15 stupnjeva niža temperatura nego dolje na moru. Ali zato žeže sunce, vidite mi ruke, već su dobro izgorile, evo se i skroz gule koliko me sunce izgrizlo. Lita su paklena. Ipak si tu po cili dan, stalno vani. Ima smišnih stvari, ima svita koje Bog ne bi istra iz auta koliko se plaše visine. Dođu dovde, i samo side u autu pognute glave, ne gledaju ništa dok se ovi njihovi ne vrate u vozilo. I to vam je to, posal ali ko da si na pola puta između zemlje i neba. I tako po cili dan. Ko neka tica – smije se zadovoljno Mlikota.
IZVOR: Slobodna Dalmacija / Foto: Vojko Bašić/HANZA MEDIA
