1
756

INTERVJU: Svjedočanstvo umirovljenog časnika HV-a Damira Plavšića

Povodom obljetnice Dana sjećanja, Školski radio Cista, radio program Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića iz Ciste Velike, u svoju je radio emisiju pozvao umirovljenog časnika Hrvatske vojske Damira Plavšića, dragovoljca koji je tri puta prošao strahote logora, ali na koncu uz Božju pomoć svoje srce očistio od mržnje činom opraštanja svega što je učinjeno njemu, njegovoj obitelji, gradu Vukovaru i Hrvatskoj.

Intervju prenosimo u cijelosti:

Čitajući Vaša svjedočanstva iz rata i uočavajući sve što ste prošli, ostali smo iskreno jako zatečeni i s mišlju: Kako čovjek sve to može podnijeti?! Kako sve to proživjeti, a i dalje se radovati životu? Iako smo svjesni da nije lako, možete li nam ponajprije odgovoriti na ovo pitanje?

Hvala vam na tom pitanju, to baš i nije učestalo pitanje. Ja samo kao 21-godišnjak sudjelovao u najkrvavijoj bitki – bitki za Vukovar. Grad Vukovar je, u potpunom okruženju koje je trajalo 88 dana, branilo svega 1803 hrvatska branitelja, a napadala nas je sila koja je brojala između 60 i 80 tisuća vojnika. Svaki dan smo imali najmanje 10 poginulih. Neki kažu da je to zaista bio pakao na zemlji i sad to vaše pitanje: Kako čovjek to izdrži?! Izdrži jako teško, ali ja bih se svako jutro kada bih išao na stražu ili u borbu pomolio dragom Bogu i zamolio Ga da bude onako kako On želi, a ne kako ja želim. Ta vjera mi je dala hrabrost i junaštvo u kojem sam zaista bio spreman predati svoj mladi život za ranjenike, žene, djecu koju smo branili u našem gradu Vukovaru.

Bili ste tri puta zarobljeni u logoru, možete li nam opisati te dane? Što Vam je bilo najteže? O čemu ste razmišljali u tim trenucima? Što Vam je davalo snagu da sve izdržite?

Mi smo se u Borovu Naselju borili još 19.11., imali smo zadnje bitke, a 20.11. je izvršena predaja svih civila, ranjenika, nas branitelja, bilo nas je oko 5000 ljudi. Odvojili su muškarce od žena, sve muškarce su poslali u logore u Srbiju. Ja sam bio u grupi od 1500 ljudi koje su odveli u logor Stajićevo. To je bila jedna stara, napuštena štala. Kada smo izlazili iz autobusa, prvo smo morali prolaziti kroz kordon vojnih policajaca koji su u rukama držali lance, motke, palice i dok smo mi protrčavali između njih oni bi nas tukli. Kad smo izubijani i izudarani ušli u štalu, onda su nas bacali na beton i slagali jedan do drugoga i morali smo čučati satima u tom stanju. Kako sam se osjećao? Prije svega, možda je to smiješno, ali laknulo mi je, jer sam konačno izašao iz onoga pakla Vukovara gdje se mjesecima nismo kupali, nismo jeli, gdje je padalo dnevno po tisuće granata poput neke tuče, to je bilo strašno. S druge strane, osjećao sam se poniženo jer mi smo zaista vjerovali da Vukovar možemo obraniti, međutim nestalo nam je raketnih sustava za uništavanje tenkova i kada krene tenk prema vama, a vi se nemate čime braniti, onda je tu priča završena. Osjećao sam se uglavnom ponižen, isprebijan, vidio da nam Hrvatska više ne može pomoći, da smo daleko negdje u Srbiji. Jedini u kojeg sam se mogao pouzdati i tko mi je davao hrabrost da to sve izdržim bio je dragi Bog.

Pročitali smo ulomak iz Vaše knjige Ne plači moj dobri anđele, u kojoj čitatelja preklinjete za četiri ključne stvari: da ne mrzi, da oprosti, da ne zaboravi i da poštuje hrvatske branitelje.  Mi bismo se rado nadovezali na ove zamolbe, jer nam se čini kako najviše prostora u današnje doba zaslužuju, naročito za nas djecu! Kažete: ne mrzi i oprosti? Je li to tako jednostavno s obzirom na strahote koje ste doživjeli? Od kuda snaga za opraštenje?

Jako je teško oprostiti! Međutim, mi smo Hrvati, katolici, vjernici. Mi smo dobili Domovinski rat, cijeli hrvatski narod, ne samo mi branitelji. Mi branitelji smo se borili s oružjem u rukama, međutim cijeli naš hrvatski narod nam je pomagao u duhovnom smislu, molio se za nas da izdržimo i mi smo zajedno uspjeli. Mnogi moji suborci nisu oprostili i to kada čuvate u sebi, tu nekakvu mržnju, veliku tugu, veliku bol… Na neki način vas to uništava i ubija. Ja sam svoje srce oslobodio upravo od te mržnje i to mi je pomoglo da normalno živim, da stvaram, da radim, da stvorim svoju obitelj. Tu vam je opet bitna vjera, i u ratu, i logoru, i u životu uvijek mi je bitan Isus Krist, uvijek sam si postavio pitanje: Kako bi postupio Isus Krist u nekoj teškoj situaciji i kada dobijem taj odgovor, trudim se i ja tako učiniti jer nas upravo on uči tome da oprostimo. Međutim, također razumijem i majke kojima su ubijena djeca, djeca kojoj su ubijeni roditelji, to je strašno i čovjek mora imati jaku vjeru u sebi da oprosti.

Kolona sjećanja, što za Vas predstavlja taj dan?

Meni je drago da postoji Kolona sjećanja, tek u Koloni sjećanja osjećam da naš hrvatski narod odaje poštovanje kako prema nama braniteljima Vukovara, tako i prema civilima koji su tri mjeseca živjeli u hladnim, vlažnim podrumima bez hrane i vode. Također i na taj način narod odaje počast i gradu Vukovaru i žrtvi, a ta žrtva je konačno dovela do slobodne i neovisne Hrvatske koju imamo danas.

I za kraj, Moj dobri anđele, knjiga za koju kažete da se treba čitati u potpunom mraku, uz svjetlost svijeće?

Knjiga Bitka za Vukovar – Ne plači, moj dobri anđele, pisana je jednim posebnim stilom, gdje sam koristio malo riječi kako bih opisao neku brzu akciju. Kada biste knjigu pisali kao roman, vi biste o jednoj kemijskoj olovci, u romanu, mogli napisati sedam do osam stranica teksta. Međutim, ja sam u knjizi opisujući kemijsku olovku koristio samo tri riječi. Na takav način opisujem neku vojnu akciju koja se brzo odvija dajući joj brzinu. Razlog preporuke za čitanjem knjige u potpunom mraku uz plamen svijeće se nalazi u tome kako bi čitatelj što više osjetio atmosferu koja je vladala u tim danima, kada su ljudi živjeli u tim mračnim, hladnim podrumima i jedinu svjetlost koju su imali, bio je plamen svijeće. Čitatelju pokušavam na taj način pružiti dojam tog vremena kako bi se što bolje uživio.

Imate li još neku poruku za kraj?

Za kraj bih htio napomenuti kako sam jako ponosan što se upravo vi mladi zanimate za ovu dosta tešku tematiku, ali naša djeca i mladi trebaju naučiti barem djelić naše novije povijesti kako bi iz naučenog izvukli pouke, pouke da se ovako nešto nikada više ne dogodi. Također uvijek morate propagirati mir, ljubav, a ne tučnjave i rat.

Hvala Vam najljepša na ovom intervjuu  i želimo Vam da Vas i dalje prati hrabrost koju ste pokazali i u najtežim danima Vašeg života, a nama ostaju zamolbe jednog hrabrog časnika koji nas moli da ne mrzimo, da oprostimo, ne zaboravimo i poštujemo one koji su se za nas izborili.

Napomena: Knjigu Bitka za Vukovar – Ne plači moj dobri anđele, možete nabaviti preko Facebook profila Damir Plavšić.  

Školski radio Cista

Print Friendly, PDF & Email

Prikaži komentare

Još nema komentara

Komentiraj

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com