Njegovo ime je Darko Karin (62) i dolazi iz Grubina kod Imotskog. Poznati je imotski glazbenik, kantautor i pjevač.
Profesionalno je na dužnosti ravnatelja Gradskog društva Hrvatskog Crvenog križa. I, ono najvažnije od svega, mnogi će reći, dobar čovjek. No, Darko ima i lijep i neobičan hobi.
Naš sugovornik od svojih susjeda i prijatelja koji su napustili obrađivanje svojih vinograda (nažalost, po Imotskoj krajini takvih je podosta, op.a.), te su ih ostavili na milost i nemilost vremenu, preuzima zemljišta sa “zlatnim trsovima”, obrađuje ih i oni mu uredno donose rod.
Priča o Karinovu hobiju ima još jednu zanimljivost. Darko se, osim obrađivanja vinograda, prebacio i na rad u maslinicima. Na otoku Braču, gdje ima vikendicu, od tamošnjih maslinara koji su također napustili dio svojih nasada već je u rad preuzeo nekoliko njihovih posjeda.
Sada skrbi o dvjestotinjak stabala mediteranske hraniteljice i uredno ih obrađuje. Slažete se, zaista je to lijep povod za razgovor o nesvakidašnjem potezu.
– Kada su loze u pitanju, sve bih to mogao objasniti činjenicom da sam od malih nogu vezan uz vinograde. Moj otac je radio u Njemačkoj, a ja i dvije starije sestre smo majci pomagali u obrađivanju vinograda. Sramota je onda bila da obiteljski nasad ili obradiva zemlja ostanu zapušteni. Danas, nažalost, to tako nije – kaže Darko Karin, te dodaje:
– Dobro pamtim kako sam kao dječarac nosio vodu, staru mašinu za polijevanje, pa vezivao loze i brao grožđe sa starijima. Sve je to utkalo u mene ljubav za lozu i vinogradarstvo. S vremenom sam kupio i potrebnu mehanizaciju. I tako, radim ja svoj vinograd, vidim susjedov ili nekog prijatelja kako malo podalje stoji zapušten.
Nema ljudima više tko obrađivati zemlju, a loza zahtijeva kroz više od dvije trećine kalendarske godine njegu, rad s njom i oko nje. Kazao sam sebi: Darko, kada već uživaš biti i raditi u vinogradu, pitaj te ljude, ponudi im da ćeš ih ti obrađivati. Žao mi je nepodrezane loze, žao mi da nije privezana, žao mi da nije tretirana na vrijeme sa zaštitnim sredstvima. I tako je krenulo…
I tako je naš sugovornik najprije pitao jednog od susjeda i prijatelja bi li mu ustupili vinograd na skrb, naravno, uz dogovorenu najamninu za njihove parcele. Ljudi su bili sretni da im se javio, tvrdi Karin, pa domeće kako je ljudima bilo drago da je netko iskazao takvu volju.
– Vlasnici tih vinograda rado su mi ustupili svoje posjete i danas sam blizu brojke od deset tisuća loza o kojima se brinem. E, slažete se, to je već respektabilna brojka i izazov. Iako su mi i supruga i cijela obitelj u početku bili skeptični oko moje ideje, odvraćali me od takve namjere i otvoreno negodovali, s vremenom sam ih senzibilizirao, pa su i oni prihvatili situaciju.
Sada sa suprugom odem ranom zorom, recimo, u rezanje ili polijevanje loza. Sjednem u kombi, u njemu imam uređen pravi mali dnevni boravak i kada nemam profesionalnih obveza, mi smo u vinogradima.
Radimo, a kada se umorimo, sjednemo u kombi i odmorimo se, pa opet među loze. Sada je već treća godina toga mog projekta i rezultati su vidljivi. Dojučerašnji napušteni nasadi daju itekakav rod. Kujundžuše, merlota i još nekih sorti uvijek su puni badnji.
Moram istaknuti da bez pomoći obitelji ne bih mogao sve to održavati. Posao u Crvenom križu, obilasci siromašnih i bolesnih sugrađana, razni humanitarni projekti, akcije dragovoljnog darivanja krvi, kao i pomoć potrebitima, traže veliko odricanje i rad. No, kada se organizirate, kada uspijete kvalitetno rasporediti vrijeme, sve se može – naglašava vrijedni Darko.
Otkud mu ideja za unajmljivanje maslinika na otoku Braču, pitamo našeg sugovornika. Sve je, kako veli, počelo od kućice koju ima u prekrasnim Ložišćima.
I u tamošnjem susjedstvu bilo je napuštenih terena. A Karinu je, nakon loze, maslina najdraže drvo….
– Sveto je to drvo, kazao sam tada sam sebi, ne smije biti zapušteno. Pitao sam prijatelja zna li on čija su ono dva maslinika blizu moje kućice. Doznao sam ime vlasnika i zamolio prijatelja da pita toga gospodina bi li mi dao svoj posjed na uzdržavanje, a ja ću u dogovoru njemu uzvratiti bilo maslinama, bilo uljem.
Nije prošlo dugo vremena do trenutka kada mi se javio prijatelj s porukom da vlasnik maslinika objeručke daje svoje nasade na obrađivanje. Sam ih više nije mogao održavati. I tako, ove godine imam svoje prvo maslinovo ulje. Cijenim svaku njegovu kap i ponosan sam na to. Sada mi to daje vjetar u leđa i pojačat ću tu ljubav brigom o još nekim maslinicima – zaključuje vrijedni Imoćanin.
